Posljednjih nekoliko godina Ksenija Marinković jedna je od naših najzastupljenijih glumica i ostvarila je cijeli niz uspješnih uloga što na filmu, što u kazalištu i u televizijskim serijama. Plejada likova koje je utjelovila tijekom karijere je zbilja šarolika i Kseniji je, zahvaljujući njezinu predanom radu, uspjelo izbjeći igranje jednog tipa likova, što se često zna dogoditi glumcima.
Riskirala je i odbijala uloge koje su bile nalik onima koje je već igrala, znala je da će to možda značiti i da je više ne zovu i ne nude joj uloge, ali prihvatila je rizik i nije pogriješila. Ksenija je glumica s kojom svi redatelji rado surađuju, a publika je jednako cijeni i uživa gledati njene transformacije.
U kina je upravo stigao novi film Vinka Brešana 'Koja je ovo država' u kojoj jednu od uloga igra i Ksenija. Bio je to povod da sa Ksenijom porazgovaramo i otvorimo niz tema, od glume, stanja u državi, do razvoda i odabira zanimanja njezine djece.U podjeli uloga u novom filmu Vinka Brešana "Koja je ovo država", koja uloga je vama pripala?
Uloga grobarove žene.
Tiskovna konferencija o ovom filmu održana je u Kulmerovim dvorima, kakve misli su vama prolazile kroz glavu dok ste ulazili u to veliko zdanje obitelji Todorić?
Prva misao mi je bila: a kolike su režije mjesečno?
Što bi bio vaš odgovor na pitanje; koja je ovo država?
Uh, država koja nikako da se riješi raznih ega i krene na posao. Praktično i jednostavno, bez velikih riječi.
Situacija je u svim segmentima našeg društva alarmantna, od školstva, zdravstva do drugih sektora, a što najviše tišti kulturu i glumište?
Nedovoljno novca za projekte, sve slabija plaćenost, višak djece koja se školuju - a da ne postoji tržište i mogućnost za rast kakav je primjerice moja generacija još imala. Bilo je mjesta u kazalištima za mlade i njihov razvoj.
Dok ste bili u ZeKaeMu bili ste i na dužnosti ravnateljice ovog kazališta, koliko je teško upravljati kazalištem?
Kako sam i ZKM i ljude dobro znala i budući da nisam trebala dugo ostati, nije bilo teško upravljati, ali na dulje staze najbitnije je odrediti umjetničke smjernice i naći umjetnike koji će to realizirati.
U 2017. godini imali ste dosta projekata, od TV serija, filmova do predstava, je li i u 2018. tempo bio tako udaran i možete li si priuštiti da neke projekte odbijete?
Moj je tempo zadnjih nekoliko godina bio baš jak, ali od ove godine sam usporila jer sam osjetila da sam i fizički i psihički došla na rub snaga.
Postoji li diskriminacija u glumačkom svijetu kad je riječ o honorarima, primaju li glumci bolje plaće od glumica i kako se gleda na glumice koje izbivaju s posla zbog bolesti djece ili porodiljnog dopusta?
Kao i drugdje, i u našem svijetu je to prisutno. Nastojimo to pobijediti. U kazalištu se to ne osjeća na plaćama, tu se mjeri status i rad. Zbog rodiljnih dopusta i bolovanja glumice mahom nemaju nikakvih problema, kolegice ih mijenjaju. Barem koliko ja znam.
U Americi je sve snažniji pokret #Metoo u kojem glumice ukazuju na seksualno nasilje i uznemiravanje glumaca, jeste li se vi ili netko od kolegica susreli s takvim situacijama na poslu?
Nisam imala takvih iskustava, ali bila sam okružena dobrim ljudima, cijeli život.
Jeste se ikad susreli u poslu s ucjenama tipa da ćete dobiti ulogu ako pristanete na golotinju?
Nisu to bile ucjene - uglavnom je to pisalo u scenariju, međutim, nisam to željela raditi i odbijala sam takve uloge. Glumice koje nisu imale problem s golotinjom prihvaćale su i nije im to smetalo u karijeri.
Često se događa da glumce jedna uloga obilježi i onda ih se uglavnom angažira za taj tip uloga, a vi ste nekako uspjeli utjeloviti šaroliku paletu likova. Ne uspijeva to mnogima, u čemu je vaša tajna?
Jedna od mojih velikih želja kao mlade glumice je bila da se oprobam u svim vrstama uloga, žanrova, stilova. Zanimalo me sve. I kada bi se dogodilo da bi zaredale iste uloge, ne bih ih prihvatila, riskirajući pritom da me više ne zovu.
Ali to je rizik na koji sam bila spremna. I isplatilo se. Jedna od bitnih stvari je i to da nisam nikada povjerovala da sam išta više od onoga što jesam - glumica koja želi raditi i zanima je sve. Nisam pomislila za sebe da sam diva, da imam pravo na poseban status.
Uvijek sam bila zaigrana i veselila sam se svakoj ulozi, bila ona velika ili mala. Možda je i takav moj stav bio privlačan redateljima.
Surađivali ste s puno naših redatelja, čiji pristup radu posebno cijenite i zašto?
Svatko ima svoj faktor. I to nije demagogija. Svaki redatelj je priča za sebe. Moj zadatak kao glumice je biti dobar slušač i probati osjetiti, čuti što je redateljev svijet.
Uspostavlja se uvijek neki odnos između glumca i redatelja koji je vrlo individualan. Jako volim i Lukasa Nolu i Zrinka Ogrestu i Snježanu Tribuson i Rajka Grlića. A u kazalištu i Janusa Kiczu i Paola Magellija i Bobu Jelčića i Ivicu Buljana. Divan je osjećaj kad glumac i redatelj dobro surađuju i svatko može biti zadovoljan suradnjom.
Kći Korana je nastavila obiteljski glumački posao, na što ste je najviše upozoravali kad je donijela odluku da bude glumica?
Na to da glumaca ima puno. Na to da će morati raditi puno i bit će slabo plaćena.
Da može biti nesretna i da će morati biti jako uporna i izdržljiva.
Što ste naučili iz propalog braka, koju životnu lekciju vam je donio razvod?
Da se ne treba ni u kojoj situaciji predati.
Kako se vi nosite s blagdanskim ludilom kupovanja, pretjerujemo li u tome i ponese li i vas to ludilo?
Kad imam novaca rado se prepuštam tom ludilu. Ne mislim da je pretjerivanje. Tko može i koga to veseli, zašto ne?
Što si želite u 2019. i kakvi poslovni planovi su u pripremi?
Želim si zdravlja, jer sam sad došla u godine kad to postaje bitno. A što se posla tiče, bit će ga manje, ali će biti jako zanimljive stvari. Čut će se kad za to dođe vrijeme!
Pogledajte i koje su poznate osobe uspjele u četrdesetima.
Mi smo država koja se ne može riješiti jugokomunističkih parazita. Revolucijom su 45. došli iz opanaka u elitne stanove i nikako da ih se riješimo.