Građani Hrvatske odlučili su na referendumu zapaliti 50 milijuna kuna, u sitnim apoenima, jer krupni su odavno pokradeni. Bit će to veličanstvena baklja koja će, ako bude sreće, obasjati tu tamnu, da ne kažem crnu nedjelju. Gore vrtići u Vukovaru, gore područne škole po otocima, gori baletni studio HNK, gori Leksikografski zavod Miroslava Krleže, eno Kragića s brentačom nasred Frankopanske, ali uzalud, gori Savez izviđača u Osijeku, poduzetnički inkubator u Muću, gori pelješki most, gori crkva u Delnicama, planuo je i Studentski centar, gore vinogradi na Braču, gori krilo bolnice Dubrava, gori Dječja bolnica u Klaićevoj, gori ogranak Matice hrvatske u Mostaru, gori Sajam knjiga u Puli, oba udruženja pisca, gore srca, izgara uz strašan urlik lavlji kavez u Zoološkom vrtu, vatra je zahvatila i nekoliko vozila Hitne pomoći, gori trajekt Lubenice, ali vozi, vozi, gori Dalmatina i svi njezini obojeni tuneli, gori azil za pse, Centar za autizam u Splitu, gori pučka kuhinja u Gospiću, gori audi u Sisku, sve gori, ljepota ove vatre oduzima dah, dok se turobna računica nastavlja. Gore nevladine udruge, gori HVIDR-a, Dom u Nazorovoj, zapalio se i starački dom, oh, više njih, bukti na krovu zgrade HAZU, komad drvene grede zapalio je i crnu zastavu na pročelju, sad i ona gori, Zrinjevac, Botanički vrt, gore, vatra se spušta južnije i Lisinski bukti u nebo kao u Wagnerovoj tragediji. Gore knjižnice po cijeloj zemlji, najprije knjige poezije, tanke i lijepe, prepune opomena i žalosne istine o ljudima, gore farme stoke, istarski boškarini, hladnokrvnjaci u Turopolju, bjeloglavi sup kruži iznad izgorenog gnijezda na Cresu. Gore maslinici, palme na Visu, gori Zorin dom u Karlovcu, Aleja glagoljaša u Humu, gori srednja škola u Opatiji, plaža za invalide na Kostabeli, gori sve, popodne je vatra zahvatila i dokrajčila i zadnje ostatke civilnog života u Hrvatskoj. Poslije sedam navečer, cijelom državom širi se nepodnošljiv smrad zgarišta koja još tinjaju. Čuje se kako svjetina urla od sreće.
Teška bolest koja vlada u ovoj zemlji, a lijeka nema
Kad je svojevremeno redatelj Antun Vrdoljak preuzimao HRT, nitko nije mogao znati da će uz kreiranje programa, brigu o troškovima struje i benzina, ostaviti i lijepo naslijeđe. Dakle, osim briljantne vojne karijere, časnik Vrdoljak, barem se tako onomad pisalo, autor je i složenice – katedrala duha. Ništa nemoguće, metaforika u svojoj neočekivanoj snazi svašta trpi, tako i ovu nezgodnu složenicu koja i danas služi za usputna podbadanja i ono drugo na pod, a koje opet završava na nja. Ovih dana, on je u svađi sa samim sobom i skromnim i pristojnim hrvatskim sportašima, na sjednici Olimpijskog odbora, opet spomenuo, koliko sam ga razumio, katedralu. Ovaj put, katedrala je ta čudna organizacija, a ruši je naš olimpijac Zoran Primorac. On je tako snažno udarao onu laganu ping-pong lopticu da su se u Vrdoljakovoj fantaziji zatresli sami temelji onog što je on, uz još neke sinekurne muže, izgradio. Onda se iz zadnjeg reda ustadoše vaterpolisti, sram ih bilo, još pristojniji i skromniji, i to je onda sve skupa ispalo strašno nepodnošljivo te se veliki sportaš i olimpijac Vrdoljak uzdignuta čela, udaljio s ovog svetog mjesta. On, uz još neke u ovoj zemlji boluje od katedralnog poremećaja. Lijeka nema.
>> Antun Vrdoljak Zoranu Primorcu: Bio si na sedam Igara, a osvojio si pola medalje
Dovoljno je razgledati remetinački hotel kod rotora
Da je sve otišlo k vragu s izumom kompjutora, ne treba suviše dvojiti, a tek s pojavom društvenih mreža, i vragu je bilo previše, pa pomalo vraća te izume onima kojima se više dopadaju, ljudima. U Hrvatskoj je sve k vragu otišlo, znamo kad, dovoljno je razgledati remetinečki hotel u blizni rotora. No, neke stvari sjajno funkcioniraju općem raspadu unatoč. Po nekakvom zakonu svaki proizvod u nas mora imati deklaraciju. I, većinom ima. Sad, o kakvom je tu licemjerju riječ vidjet ćete svaki put kad tu nevjerojatnu naljepnicu pokušate pročitati; font je toliko mali da nećete saznati ništa. Licemjerje, zadovoljavanje forme. U ovoj zemlji to je dovedeno do samog savršenstva, zakon i oni koji se na njega pozivaju, oni koji su ga dizanjem svojih lijenih ruku i postavili, oni koji ga provode i oni koji ga koriste i svako malo siluju, mrtvo je slovo na papiru. Nisu te deklaracije toliko važne, ni to što su nečitke, niti to što ih ne možete s neke kineske čaše odlijepiti, one su samo blagi simptom teške bolesti hipokrizije u koju smo zabasali.
