Volim Križevce, ostavio sam im mladost, ali zadnjih nekoliko godina kao da smo građani trećeg reda. Nisu svi Romi isti, kao što nisu ni svi Hrvati isti. U 34 godine nisam nikad priveden niti osuđivan za kaznena djela. Gladni smo, a ja više ne znam kako da pomognem svojoj obitelji - tužno govori Đorđe Subotić, kojem su kola krenula nizbrdo prije četiri mjeseca.
Nesposobni za rad
Križevački Centar za socijalnu skrb tada im je ukinuo zajamčenu minimalnu naknadu koja je iznosila 2200 kuna, a uskoro je i Grad prestao podmirivati troškove stanovanja.
- Rekli su nam da ne možemo primati pomoć jer imamo kuću. Tražili su da se uknjiže na nju. Nisam to dozvolio jer sam je pošteno kupio 1998. godine, nakon što sam sedam godina radio u Njemačkoj na ‘baušteli’. Zar bismo trebali zidove jesti - pita se Đorđe, u čijoj malenoj kućici trenutačno živi njih šestero.
Nakon povratka u Križevce, u koje je doselio još 1981. godine, bavio se skupljanjem željeza, sve dok nije ozlijedio leđa.
- Radio bih da sam zdrav, ali ne mogu više, 80-postotni sam invalid. Žena mi je operirala ruke, a kćer je nesposobna za rad. Jedini bi mogao raditi sin Mišel, on je hotelijersko-turistički tehničar, govori talijanski, njemački, engleski, romski i hrvatski, ali već dvije godine ga nitko ne želi zaposliti - razočaran je Đorđe, koji sve intenzivnije razmišlja o odlasku u Njemačku k sestri, koja mu i sada šalje novac da ima s čime platiti režije.
- Što mi preostaje, krasti ne znam. Da odem u zatvor ovako bolestan nikad više ne bih izašao na slobodu - kaže on.
Posljednji u nizu problema imali su zbog sina Elvisa, učenika šestog razreda OŠ Vladimira Nazora. Zbog toga što ga tjednima nisu puštali u školu, njegova majka Danica Nikolić dobila je kaznu od 1000 kuna.
- Nisam ga puštala u školu zbog toga što nije imao knjige i garderobu, a djeca su mu se rugala zbog strganih patika - rasplakala se ona.Elvis ponovno ide u školu, ali knjige još nije dobio.
- Posudim knjige od prijatelja pa napišem zadaću - priznaje dječak, koji je peti razred završio s vrlo dobrim uspjehom.
Završili na tabletama
- Nas šestero živi samo od 300 kuna dječjeg doplatka za Elvisa. Molim Boga da ne padne snijeg jer nemamo novca za drva. Neki dan su nam iz Centra dali jednokratnu pomoć u iznosu od 700 kuna u naravi, ali to je dosta za najosnovnije potrepštine - ističe Đorđe i dodaje da je njegova žena počela rasprodavati ono malo zlatnine što još imaju, a na prodaju su stavili i kuću.
- Žena pije tablete za živce, a ja za smirenje - kaže nemoćni Đorđe.
A zašto iz tog centra nisu tako postupili po zakonu kad su dozvolili Gregureku iz komunalnog da izmafijozi kuču čovjeku koji od tog istog centra dobiva pomoč i udomiteljstvo,nego su dozvolili da Gregurek uzme kuču,a po njihovom zakonu pripada njima,tko sad tu koga??