"Skromnost nije znak veličine, ali neskromnost je pouzdan znak
nedostatka duhovne veličine", napisao je u svojoj knjizi "Kucanje na
vrata tajne" Andro Vid Mihičić. Zaista, skromnost nije znak veličine,
već način života, izbor i temeljna životna opcija. Skromnost je
kvaliteta koja se čovjeku nameće iznutra.
Zato skroman čovjek nikad ne ostavlja dojam. On ne pravi pozu.
Skromnost jednostavno diše iz cijele pojavnosti, iz čovjekova srca, iz
svake geste i iz svake intonacije. Spomenuti pisac, međutim, o
neskromnosti kaže kako je ona "pouzdan znak nedostatka duhovne
veličine", s čime bismo se složili. Ako je tako, skromnost ne može biti
drugo nego jasan znak duhovne veličine. A duhovna veličina nije za
pokazivanje. Ona se miriše, ćuti i osjeća.
Skroman je čovjek okrenut prema duhovnim vrijednostima, a one su pak
neodvojive od istinskih životnih vrijednosti. O tome je riječ u
današnjem evanđelju. Isus na primjeru poziva na gozbu upozorava kako ne
valja sjedati na prva mjesta. Ljudi su se očito i tada gurali na bolja
mjesta. Jagma za položajima, viđenim pozicijama, za slikanjem i
pojavljivanjem u žurnalima očito nije ništa što svijet već nije vidio.
Isus upozorava na problem ljudskog srca, koji je uvijek isti. Ma što
tko mislio, skromnost jest vrlina koja se uočava i cijeni pa je stoga
izazov i suvremenom načinu života.
Skroman način života ne znači oskudan način života. Štoviše. Ona je
istinski usidrena u životu i u njegovoj punini. Skromni su ljudi poput
svježeg zraka koji u zagušljiv prostor unosi svježinu. Oni su poput
kvasca ili poput svjetla. S njima sve nekako živne. Prihvatljivi su,
rado viđeni, dragi i dobrodošli. Budući da je izbor i opredjeljenje,
skromnost je i naučiva kategorija. Odgoj za nju prije svega treba biti
odgoj za duhovne vrijednosti, za duhovni rast. Skroman čovjek ne
nastaje konfekcijskim zahvatom, niti odricanjem od raskoši.
Skromnim se postaje tako da se premetne poredak stvari. Na prvo mjesto
u tom poretku dolaze vrijednosti duha: ljubav, mir, radost,
velikodušnost, praštanje, požrtvovnost, istinoljubivost i druge
vrijednosti. Do njih se, međutim, ne dolazi preskakanjem, nego
samoprijegorom. Skromnost se doseže okretanjem prema unutra, i to
osobno.
Ako se u našem društvu danas prokazuje bahatost, koja je suprotnost
skromnosti, onda je skromnost očito ona stvarnost s druge strane
tezulje koju ljudi i dana cijene. Bilo bi dobro kad bismo mogli imati
više, kupovati bolje, putovati dalje i priuštiti si nešto ljepše. To
još ne znači da bismo nužno naštetili skromnosti. Skromnost je ipak put
prema duhovnim vrijednostima.
VEČERNJI BREVIJAR