I bez nedavne preporuke visokih činovnika EU nacionalnim javnim
televizijama za više sportskog programa, sporta je na televiziji koliko
hoćeš. Olimpijada ga obilno nudi neovisno o preporuci programera i
kreatora koji odlučuju što ćemo gledati.
Olimpijske su igre dio toga planiranog globalnog spektakla kojim se ne
ispunjava samo naša dokolica, određuje način naše zabave, nego sve više
i način mišljenja. Dok traje Olimpijada, malo tko ozbiljno misli na
inflaciju, rast cijena i na opću skupoću. Ako u Pekingu naši
rukometaši, vaterpolisti ili Blanka Vlašić, budu kandidatima za
medalje, nacija će najprije biti u napetu i željnom iščekivanju, a ako
ih i osvoje, onda u slatkom transu. Dok slavlje bude trajalo, neće se
baš puno razmišljati za koliko je što poskupjelo, pa ni kolika je
inflacija.
Svijet se sve više pretvara u veliki cirkus, u svijet sporta i zabave,
u globalni spektakl, koji će se gledati, a da se baš i ne mora misliti.
Nekada su gladijatori bili posebnost starog Rima, danas su im arene po
cijelome svijetu.
Vrhunski su se sportaši pretvorili u globalne zabavljače. Olimpijske
igre, svjetska prvenstva, europska prvenstva, stalni teniski turniri,
atletski mitinzi koji se sele iz grada u grad... Sport je postao
vrhunski spektakl i biznis. Samo nogometna Liga europskih prvaka vrti
novaca valjda kao najbogatije multinacionalne kompanije.
Vrhunski su sportaši za svoja izuzetna umijeća i velike napore sjajno
plaćeni. Već je zapažen taj osebujni preokret: da su nekada na
stadionima siromašni zabavljali bogate, a sada bogati zabavljaju
siromašne. Kako u svijetu i u Europi, tako i u Hrvatskoj. Ono što se u
svijetu najprije dogodilo u show-bussinesu, dogodilo se i u sportu.
Sport je postao svojevrsni narkotik protiv “pobune masa”.
Kao što je kulturna industrija svaki rockerski, literarni ili pak
punkerski bunt prevela i pretvorila u potrošnju, tako je i sport
pretvoren u profitabilnu zabavu. Kod nas se sport još nije pretvorio u
masovnu zabavu. U Hrvatskoj je samo nogomet, i to samo u Dinamu,
pretvoren u malu grupnu zabavu i veliku pojedinačnu zaradu. Sport u
Hrvatskoj zapravo postoji na reprezentativnoj razini – ali manje kao
zabava, a puno više kao nacionalna euforija. Po tome smo sličniji
poimanju sporta koje je postojalo u nekadašnjim “zemljama realnog
socijalizma”, gdje je sport bio državni brend, a sportaši državni i
nacionalni manekeni.
Kod nas sport (još) nema svjesnu manipulativnu ulogu kakvu je nekoć
imao na europskom Istoku i kakvu odavno ima na Zapadu. Hrvatska država
još slabo ulaže u sport, ne zbog toga jer nije shvatila njegovu moć,
nego zato što je on još u domoljubnoj fazi, što politici omogućuje
solidno manipuliranje bez velikog ulaganja. Ali što rodoljubni zanos
bude manji, državna će ulaganja u hrvatski sport biti veća.
U današnjem svijetu profita, u kojem je novac bog, sport je, i mimo
svoje biti, postao barem dvostruko manipulativan. Njime se istodobno
narkotiziraju i neutraliziraju mogućnosti socijalnih i političkih
buntova, i kroz programiranu dokolicu, ispunjenu sportom i zabavom,
odmara zaposlenika za veću radnu efikasnost; za bogataško zgrtanje sve
većeg profita. U Hrvatskoj to još nema tu zapadnjačku dimenziju. Kod
nas je sport prilika za, od politike onemogućeno, nacionalno veselje.
Jer se domoljubom u Hrvatskoj može biti još valjda jedino u sportu!
Pobjedama hrvatskih sportaša politika zgrće vlastitu korist i bez
osobitih ulaganja. Ali ne još zadugo. Morat će sve više ulagati. Jer u
zemlji gdje je sve više siromašnih i patriotski onemogućenih sport će
biti sve značajniji. Ne samo zbog zabave bogatih nego i zbog oduška
siromašnih.
BIJEDA POLITIKE
