Londonski dnevnik Times u petak je objavio drugi dio izabranih tekstova iz autobiografije Andrea Agassija. Veliki njegov dio posvećen je finalu Wimbledona iz 1992. godine.
U njemu je legendarni Amerikanac (39), ponajbolji tenisač svog vremena, pobijedio Hrvata Gorana Ivaniševića u pet setova.
“U četvrtfinalu idem na Borisa Beckera. Ušao je u šest finala na posljednjih sedam Wimbledona. Ovo je njegov domaći turnir. Svejedno, u posljednje vrijeme dobro čitam njegov servis. Pobjeđujem ga u pet setova, nakon dva dana tenisa”, prenosi Times tekst iz Opena, kako je naslov knjizi.
"U polufinalu sučeljavam se Johnu McEnroeu, trostrukome vimbldonskom pobjedniku. Ima 33 godine, blizu je kraja karijere, nepostavljen u ždrijebu. Navijači hoće da on pobijedi. I dio mene želi da on pobijedi. Ipak, pobjeđujem ga u trima setovima. Ja sam u finalu.
Očekujem tamo Petea Samprasa, no on u polufinalu gubi od Gorana Ivaniševića, visoke i snažne servis-mašine iz Hrvatske. Igrao sam s njime dvaput dotad. Oba me puta razvalio bez izgubljenog seta. Nemam šanse protiv njega. To je kao da boksač iz srednje kategorije uđe u ring s teškašem. Jedino je pitanje hoće li završiti klasičnim ili tehničkim nokautom.
Njegov moćan servis u normalnim okolnostima, u finalu je remek-djelo. Zabija mi asove čas lijevo, čas desno, brzinom od 222 kilometra na sat. Ne radi se samo, međutim, o brzini loptice, već i o njezinoj putanji. Pada na tlo pod kutem od 75 stupnjeva. Svaka njegova lopta me probija. Kažem si, neće to trajati dovijeka. Shvaćam da će ovaj meč odlučivati drugi servisi.
Goran pobjeđuje u prvom setu 7:6. Nisam ga nijednom breaknuo. Koncentriram se na udisaj i izdisaj, ostajem strpljiv. Kad mi kroz glavu prođe misao da sam na putu poraza u svome četvrtom Grand Slam finalu, natjeram se ignorirati je.
U drugom setu Ivanišević počinje griješiti, poklanja mi nekoliko poena. Uspijevam ga breaknuti i osvajam set. Onda osvajam treći. To me čini još živčanijim: shvaćam da sam ponovno samo set udaljen od prvog Grand Slama.
Ivanišević se diže u četvrtom setu i uništava me. Razljutio sam ga. Izgubio je tek šačicu poena. Počinje peti set, dolazim na teren i kažem si: “Želiš ovo. Problem je s tri prošla Grand Slam finala bio u tome što ih nisi dovoljno želio, zato ih nisi uzeo. Ovaj put Ivaniševiću i svima na stadionu moraš dati do znanja da ga želiš.”
Ivanišević servira pri rezultatu 5-4 za mene. Radi dvostruku servis-pogrešku. Dvaput zaredom. Na rezultatu je 0-30. Puca pod pritiskom. Promašuje još jedan prvi servis. Znam točno što se u tom trenutku odvija u njegovoj glavi i tijelu. Grlo mu se steže, noge mu se tresu. No, uspijeva umiriti tijelo i pogađa drugi servis na stražnji dio servis-polja. Vidim žutilo loptice kako dira vanjski dio crte, podigne oblačić vapnene prašine. Onda mi pogađa još jedan neobranjivi servis-udarac. Odjednom je 30-30. Opet promašuje prvi servis. Ulazim jako na drugi, on odigrava poluvolej, ulazim u teren i probijam ga.
Počinjem dugačak hod prema zadnjoj liniji. Kažem si: “Možeš ovo dobiti jednim zamahom. Jednim zamahom. Nikad nisi bio ovako blizu. Možda nikad više nećeš biti tako blizu.”
Napada me strah: što ako ne uspijem, što sam ako i ovu priliku uprskam. Karikatura. Prokletstvo. Zovem pauzu, trudim se isponova se fokusirati na Ivaniševića. Moram pogoditi kamo će servis. U redu, mislim, tipičan je ljevak, pod pritiskom će servirati dijagonalno, nastojati me izbaciti iz terena. No, Ivanišević nije tipičan. Njegov je servis pod pritiskom obično ravna bomba po sredini terena. Pogođeno. Ivanišević odigrava baš tako, no njegov servis dira mrežu. Dobro za mene, jer bio je to komet, ravno na liniju. Iako sam pogodio stranu, nisam stigao postaviti reket na lopticu.
Publika ustaje, ja opet zovem pauzu, opet razgovaram sa sobom. Kažem si naglas: “Uzmi ovaj poen inače nikad više nećeš htjeti niti pomisliti na ovaj trenutak. Ne nadaj se dvostrukoj pogrešci. Možeš kontrolirati ono što možeš. Vrati mu servis svom svojom snagom. Vratiš li mu svom snagom i promašiš, moći ćeš živjeti s tim. Preživjet ćeš. Jedan retern, bez žaljenja. Udari jače.”
Udara mi kick-servis na bekhend stranu. Skačem uvis, zamahujem svom snagom, no toliko sam blizu loptici da moj udarac osrednjom brzinom ide Ivaniševiću na čisti volej. Nekako ga promašuje. Loptica ostaje na vrhu mreže. Tek tako, nakon 22 godine i 22 milijuna zamaha, pobjednik sam Grand Slam turnira.”
