E sad, ili je naš izbornik dioničar kölnskog Međunarodnog instituta za nogometnu povijest i statistiku ili famozni IFFHS u svom žiriju okuplja najvrckavije nogometne stručnjake iz “više od 56 zemalja svijeta”, kako stoji na stranici Instituta.
Kako drugačije objasniti plasman Ante Čačića na visoko sedmo mjesto najboljih svjetskih izbornika u protekloj godini, imajući u vidu činjenicu kako Hrvatska s Čačićem nije ušla među osam najboljih na Europskom prvenstvu (gdje joj je po koncentraciji talenta svakako bilo mjesto), dok na svjetskoj rang-listi drži tek 14. mjesto.
Prilog tezi o, blago rečeno, zaigranosti ili jednostavno nekompetentnosti IFFHS-ovih eksperata za odabir izbornika godine plasman je Australca Postecogloua među prvih 10, kao i mađarskog izbornika Storcka (!?), dok u toj izborničkoj kremi, primjerice, nije bilo mjesta za Argentinca Juana Pizzija, osvajača Copa Americe s Čileom, ili Švicarca Vladimira Petkovića (osmina finala Eura, 11. na svijetu, maksimalan učinak u kvalifikacijama za SP), pa ni kolumbijskog izbornika Josea Pekermana (polufinale Cope, 6. na svijetu).
Da je poslijebožićni mamurluk uzeo maha u IFFHS-u, dokazat će i izbor Diega Simeonea za klupskog trenera godine, ispred europskog i svjetskog prvaka Zidanea...
‘Hvala ti, Zdravko!’
No vratimo se ipak junaku ove priče, našemu izborniku Čačiću, čija se najveća godina trenerske karijere, na klupi jedne od najjačih europskih reprezentacija (‘hvala ti na tome, Zdravko, od srca!’) može promatrati iz dva rakursa: briljantna prva tri nastupa na Euru pa onda i početak kvalifikacija za SP u istome stilu, ali i neshvatljiv posrtaj u osmini finala Eura protiv blijedih Portugalaca. Bili smo zreli za finale EP-a, za najveći iskorak jedne bogomdane generacije, a iako smo u tom sudbonosnom trenutku imali atomsku momčad, sa Srnom, Modrićem, Rakitićem, Perišićem, Brozovićem i Mandžukićem u životnoj formi, presudilo nam je nažalost ‘nečinjenje’ izbornika. Čačić se toga fatalnog 25. lipnja, naime, zatekao u rubrici – nedostaju.
Umjesto da hrvatska nogometna reprezentacija kandidira za momčad godine, vatreni ove godine u tradicionalnom izboru Sportskih novosti nisu dobili nijedan jedini glas! Zamislite, nadmašili su ih čak i posrnuli Babićevi rukometaši (1 glas).
‘Hvala ti, Davore!’
I za čime će onda Čačić na kraju godine posegnuti, nego za najučinkovitijim trenerskim kozmetičkim preparatom – brojkama. A one će reći kako je Hrvatska s Antom Čačićem na klupi, otkad nastupa u službenim utakmicama, nikada nije bila efikasnija u jednoj kalendarskoj godini. Postigla je čak 32 pogotka u 13 nastupa, ili 2,46 po utakmici. Netko maliciozan za taj bi ‘rafalni efekt’ možda zasluge ravnomjerno podijelio na Čačića i Šukera (‘hvala ti, Davore, na San Marinu, deset puta!’), ali ne zaboravimo kako je Antina kaznena ekspedicija pregazila temperamentne Kosovare u Skadru (6:0) i očitala lekciju neugodnim Sjevernim Ircima u Belfastu (3:0).
Čačićev bodovni učinak također je impozantan, gotovo 77 posto, što je najbolji postotak jednoga hrvatskog izbornika na uzorku od 13 utakmica, od toga čak osam natjecateljskih.
I na kraju, Čačiću kapa do poda i zbog jedinstvenoga hendikepa u odnosu na sve ostale prethodnike: čak tri domaće kvalifikacijske utakmice bio je prisiljen odraditi bez prisustva navijača pa mu u tom svjetlu remi protiv Turaka u Zagrebu (1:1) ne treba kategorizirati kao podbačaj.
Na Antinu sreću, protiv Ukrajine u ožujku publika se vraća u Maksimir. Pa omiljenom izborniku ne ginu zaslužene ovacije!
