Ne od jada zato što je zabrljao s izmjenom protiv Turaka, nego zbog dvojice heroja koji su ga pod Alpama proslavili, a danas su najusamljeniji ljudi na svijetu: Ivici Oliću smrvljena meniska i Ivanu Klasniću unakažena imidža.
Ne zna se kome je gore? Zna se, Klasniću, jer Olićev neslomljivi borbeni duh već ga je nekoliko puta vraćao i iz težih situacija, kao onda kada su mu ligamenti popucali na utakmici s Brazilom. Ali, tko će nam vratiti i osokoliti tankoćutnoga i nepristupačnoga Klasnića?
Kako će jedna monstruozna optužba izglancati sliku "hrabra srca" i uzornoga obiteljskoga čovjeka? To, na žalost, nije u stanju izvesti ni najskuplji i najbolji manchesterski odvjetnik, mag čiji je popis oslobađajućih presuda za zabludjele nogometaše dulji od Bilićeve liste kandidata za Maltu. I stoga nije teško razumjeti kad se Ivan Klasnić skriva po Manchesteru i Boltonu i ne želi razgovarati ni sa kim osim s advokatom i suprugom. Što bi mu i vrijedilo reći "nisam kriv", kad je već ionako stigmatiziran i "osuđen".
Kako su ga neki dan prizemno vrijeđali provokatori iz Liverpoola, tako će nastaviti gdje god se pojavi. Nikad se neće moći oprati. I zato bi Ivan morao najozbiljnije razmisliti o odlasku iz Engleske. Naravno, pod uvjetom da mu to policija dopusti.
Na žalost, njegov golgeterski talent na Otoku nikada nije došao do izražaja, iako je ondje došao sa sjajnom reputacijom, kakvu nema niti jedan napadač njegova Boltona. Nije li ponižavajuće za igrača koji je osvajao njemačke naslove, zabijao u Ligi prvaka i na EP-u s presađenim bubregom, biti pričuva u jednom provincijskom klubu, osuđenom na borbu za goli život?
Ivan je s 30 u najboljim godinama i zaslužio je bolje od toga... Možda je zaslužio i bolje kod izbornika, iako si nije napravio idealnu reklamu ironično poručujući nakon pogotka Stokeu "sad sam osmi Bilićev napadač".
No, kada se na vagu stavi učinak Klasnića i, primjerice, Mandžukića ili Mate Bilića, onda Ivan ima pravo tako podbosti šefa. Ako ćemo pošteno, i njegove zasluge u reprezentaciji su neusporedivo veće... Bilić sada o tome ne razmišlja, jer mu se pojavio Lakić, probudio se Petrić, ali nitko mu ne bi zamjerio kada bi u skoroj budućnosti dao Klasniću još jednu šansu.
Poznavajući Ivana, njegov inat i motiv kad je u pitanju nacionalni dres, on bi takvu prigodu objeručke prihvatio. Da reprezentacija ima terapeutski učinak, dokazao je nedavno i primjer raskalašenoga muža Rooneya.
Kada je psihički potonuo zbog bračne krize i u Manchester Unitedu završio na ledu, Capello ga je postavio u momčad Engleza za utakmicu protiv Švicarske i Wayne mu je vratio pogotkom, i to nakon godinu dana stanke u dresu Tri lava.
Toliko je danas dug i Klasnićev post. Ne želimo vjerovati da je oproštajni gol zabio na revijalki s Katarom.
Capellova pozivnica imala je terapeutski učinak na Waynea Rooneya
Preuzeto sa www.vecernji.hr
