Dvadeset godina prošlo je od doba kada sam Tomislava Dujmovića (39) sretao na haklu na betonskom igralištu pokraj studentskog doma na Savi. Tada sedamnaestogodišnji klinac bio je na pragu seniorskog nogometa u Hrvatskom dragovoljcu.
Hakl na “betoncu” bio mu je gotovo svakodnevni ritual. Tu se brusila vještina koja mu je, kako će danas priznati, puno pomogla u nogometnoj afirmaciji.
– Danas igrači nisu toliko željni uspjeha i ne znaju kako je prije bilo puno teže. U Dragovoljcu je bio prekrasan početak moje seniorske priče. Sjećam se da je Robert Prosinečki onih famoznih mjesec dana igrao za ručak, zatim nezaboravnog Stjepana Spajića, sjećam se i da nekoliko mjeseci nismo primili plaću. On mi je kazao da u njegovu restoranu mogu jesti besplatno i izvadio je novac iz džepa i pružio mi. Njegov odlazak bio je težak gubitak i za naš nogomet. U to doba sanjao sam da ću doći do reprezentacije. Imao sam talent, no nedostajao mi je još jedan klik. Treba vjerovati, sanjati i samo raditi, raditi i raditi... No kada dođe uspjeh, moraš još više raditi. Kada sam došao u Rusiju, tek onda sam zapeo – počeo je Dujmović.
Nakon karijere tijekom koje je igrao u Dragovoljcu, Interu, Međimurju, u četiri ruska kluba (Amkar Perm, Lokomotiv, moskovski Dinamo, Mordovia), a potom u Real Zaragozi i na kraju u Splitu, Dujmović je otišao u menadžerske vode. Izravno je uključen u trend po kojem su hrvatski igrači sve traženija roba na ruskom tržištu. Sada ih u Prvoj ruskoj ligi igra ukupno deset: Nikola Vlašić (CSKA), Dejan Lovren (Zenit), Vedran Ćorluka (Lokomotiv), Nikola Moro (Dinamo Moskva), Filip Uremović (Rubin), Kristijan Bistrović (CSKA), Silvije Begić (Rubin), Zoran Nižić (Ahmat Grozni), Danijel Miškić (Ural) i Josip Čondrić (Rotor).
– Kada sam 2006. godine otišao u Rusiju, bila je to egzotična destinacija. Došao sam otprilike dvije godine prije nego što je ta liga počela rasti. U to doba došli su poznati asovi poput Roberta Carlosa i Samuela Eto’oa. Pored 4-5 jakih moskovskih klubova, jaki su bili Zenit i Rubin Kazan, počela je ona čuvena priča s Anžijem iz Mahačkale i Sulejmanom Kerimovom, koji je za dvjestotinjak milijuna eura okupio vrhunsku momčad i doveo Guusa Hiddinka, zajedno sa Željkom Petrovićem. U Tereku iz Groznog predsjednik je svakom strijelcu nakon utakmice poklanjao luksuzni automobil Land Cruiser. Svake godine liga je bila jača, CSKA je osvojio Ligu Uefe i Europa je počela sve ozbiljnije doživljavati Rusiju. No negdje oko 2010. godine uslijedila je globalna financijska kriza i nekoliko klubova je bankrotiralo. Oko pet godina nije se puno ulagalo. Tek se sada opet to tržište budi, no ne vjerujem da će biti kao nekad – ističe Dujmović.
Utjecaj države jako je važan za taj opći ekonomski i nogometni rast u Rusiji. Koliko se o tome polemizira u ruskim nogometnim krugovima?
– Do prije nekoliko godina nije se toliko razgovaralo, no dolaskom mladog vala ljudi koji sada upravljaju tim sustavima stvari su se promijenile. Puno je utjecalo i informatičko doba jer sada imate više platformi na kojima možete artikulirati svoje stavove. Otkriva se problematična slika, ne toliko u prvoj ligi, nego u drugoj ili trećoj. Ima toliko klubova koji su bankrotirali i sada se sve više govori o načinima na koji su prali i izvlačili novac. I u velikim klubovima ima toga. Dinamo Moskva policijski je klub, posljednjih nekoliko godina preuzela ih je VTB banka, državna institucija. Svake godine u klub ulaze stotine milijuna dolara. I ja sam to malo proučavao jer sam završio sportski menadžment. Njima nije u interesu da zarade novac.
Malo čudno zvuči?
– Točno, ali jednostavno je. Ako neki klub od marketinga zaradi tri milijuna eura godišnje, on to nema interesa prikazati jer će mu onda glavni sponzor kazati: “Dobro, s obzirom na to da si zaradio tri milijuna, za sljedeću godinu dobit ćeš 97 milijuna, a ne sto jer ćeš i u novoj sezoni zaraditi tri...”. Sergej Galicki, predsjednik Krasnodara, čovjek je kojeg posebno cijenim. On ima tvrtku Magnit, odnosno lanac dućana. On želi imati samo Ruse, odgaja igrače, ne baca novac na velike transfere niti se olako rješava skupih pojačanja. Razumno troši i zna sve procese stvaranja igrača. U Krasnodaru je napravio prekrasan novi stadion. Imate primjer Lokomotiva, koji financiraju ruske željeznice. Novac se upumpava i nije im važno kako se troši. CSKA je vojni klub, isto nije važno kako se troši novac. Manje klubove financiraju lokalne samouprave i tu se najčešće ne znaju budžeti. Tu je, naravno, i Gazprom, glavni sponzor Zenita. Oni imaju i službene i neslužbene budžete. Imaju dvije-tri momčadi, Orenburg, koji je, mislim, namjerno ispao iz lige. Sada imaju i Soči, koji je također njihova filijala, odnosno druga momčad Zenita.
Hoće li možda ostali klubovi u Rusiji slijediti primjer Krasnodara?
– Ne vjerujem. Previše novca svake godine ulazi u ruski nogomet. Rusija od marketinga može napraviti jaku priču. Imaju ideja i ljudi, no ne žele očito mijenjati stvari sve dok novac dolazi iz državne blagajne. Kada država prestane financirati takve projekte, oni nemaju problema s tim. Jednostavno svatko ode na svoju stranu.
U sustavu kakav je uspostavio Vladimir Putin, Rusija je, slažu se brojni ekonomski analitičari, dovoljno moćna i bogata resursima da bi možda puno lakše mogla preživjeti financijsku krizu koju svi najavljuju.
– Oni su već neko vrijeme okrenuti sebi. Ne vjerujem da će ih eventualna financijska kriza uzdrmati. I te sankcije koje su im uvedene potaknule su ekonomski rast. Zbog tih okolnosti ušli su u ekonomski rat s Turskom i Putin je odredio da nijedan ruski klub ne ide na pripreme u Antalyu. S druge strane, oni su preveliko tržište moćnim nacijama poput Njemačke, koja je na sve načine pokušavala ispregovarati ukidanje sankcija prema Rusiji, koja joj je prevažno tržište. Jasno je da ne žele da ih kontroliraju i ucjenjuju, ne žele da Amerika kontrolira cijeli svijet. Naravno, Putinov sustav znači apsolutnu kontrolu na svim razinama, no narod se buni sve glasnije. Samo se to jako malo prenosi u državnim medijima. Bunili su se zbog novog zakona koji Putinu omogućava kontinuitet upravljanja. Ljudi su bili na ulicama. No, ako gledate rusku povijest i kulturu, teško je upravljati tim sustavom bez čvrste ruke.
Plaše li se Rusi Putina?
– Možda prosječni ljudi, ali oni kojima je dao da upravljaju ne osjećaju strah, više je to respekt. Svi su oni povezani i u nogometnim krugovima nisam nikada ništa čuo protiv Putina. No intelektualne elite, književnici, glumci, pjesnici... Oni jasno izražavaju stavove, posebice ako ne ovise o njemu. Prije je postojao veći strah, posebice kada sam ja došao u Rusiju. Bilo je slučajeva kada su igrače vozili u prtljažniku jer nisu htjeli raskinuti ugovor kada im je to bilo kazano. Nakon toga bi ti igrači u pravilu uzimali zrakoplovnu kartu u jednom smjeru.
Da se ne bismo zapleli u pitanja ruske politike, preusmjerili smo razgovor.
– Jako volim rusku povijest, kulturu, a posebice književnost. Njihove književne klasike čitao sam na ruskom jeziku. Volio sam ići u njihovo kazalište, to mi je bio zaista poseban doživljaj. To sam često prakticirao u Permu. Njihov tamošnji klub Amkar također se ugasio. Rusima je važno da im stranac pokaže da poštuje njihovu emociju. Oni nisu hladni ljudi. Ne cijene strance koji tamo dođu samo zaraditi novac.
Tijekom igračke karijere Dujmović je u Rusiji čak pisao blog.
– Pisao sam neka svoja promišljanja o karijeri, doživljaju Rusije, klubova i lige... Pisao sam i o svom prijatelju Draženu Anzuloviću. Neke sitnice iz svlačionice. Kasnije sam s Dubravkom Sušecom pokušao pokrenuti internetski portal. Prije 15 godina htio sam da nogometaši više komuniciraju s javnošću. No ljudi nisu bili zainteresirani za čitanje dubljih i ozbiljnijih analiza. Na kraju smo odustali.
Može li HNL proizvesti više igrača koji bi bili zanimljivi jakim ruskim klubovima?
– Njima je naša liga preslaba. Naši igrači se varaju, misle da mogu igrati gore, a treba im puno vremena da se prilagode. Osim, naravno, igrača Dinama. Svima ostalima bit će jako teško jer nisu naviknuti na taj ritam, brzinu i snagu. Jako je velika konkurencija. Vole naše igrače, jer tko god je bio, ostvario je velik uspjeh, od Križanca, Olića, Ćorluke pa sada Vlašića ili Lovrena... Spremni su platiti i mladog perspektivnog igrača. Doduše, malo su skeptični prema igračima koji nisu u Dinamu jer odmah sumnjaju u potencijal. A ako dolazi iz Dinama, onda im je skup. Da se razumijemo, hrvatska liga je napredovala, no još nam nedostaje puno toga. Od infrastrukture, marketinške priče. Jako me žalosti da mi nakon SP-a nismo napravili ništa kad je o tome riječ. Maksimir se raspada, a nemamo ni pravi zakon o sportu. Jako malo stvari se mijenja, a ne vidim perspektivu. Naravno, ako izuzmemo privatne inicijative poput ovih u Rijeci ili Osijeku. No to je premalo. Nedostaje nam bivših sportaša koji bi se trebali uključiti. Jedan od ljudi koji imaju viziju razvoja sporta naš je šahist Alojzije Janković. Kod nas postoji poseban način promišljanja kao ostavština nekih prošlih vremena. U tom smislu nismo napredovali, a ključ je moderan način upravljanja sportskim sustavima. Mi to nemamo.
Autoritativno i po političkom dekretu naši su najčešći modeli upravljanja klubovima, to hoćete kazati?
– Pogledajte sve klubove, od Intera, Zagreba, Splita... Ne možete raditi posao traljavo. Neophodni su educirani kadrovi. No, unatoč svemu, HNL raste isključivo zbog čistog talenta koji imamo. Hvala Bogu da smo taj novac, koji nismo uložili u godinama najavljivani kamp, na silu uložili u nove travnjake. To nam je donijelo pomak. Sva sreća da više ne igramo u kaljužama kada su nam se svi podsmjehivali. Naši treneri uspješni su kamo god odu, igrači imaju tu neophodnu glad za uspjehom.
U Rusiji smo na trenerskim funkcijama imali Bilića (Lokomotiv) i Vulića (Luč-Energija)... Je li ih trebalo biti više s obzirom na to da smo se uspjeli nametnuti na mnogo ozbiljnijoj razini?
– Potrebno se infiltrirati u sustav, razumjeti principe i način rada. U Rusiji nemamo puno ljudi koji su tamo igrali pa ostali raditi u sklopu omladinskih sustava i nametali se u seniorskom nogometu. To je put. Nitko Ivana Jurića nije kupio, on je cijeli život u Italiji i razumije sve njihove principe. To nemamo u Rusiji.
Možda nemamo jak lobi?
– Možda je i to slučaj. No moguće je da nam to tržište nije bilo zanimljivo. A i činjenica je da je Rusija u tom smislu otvorena tek posljednjih petnaestak godina.
Što menadžerski lobi može popraviti kad je o tome riječ?
– Ja često nudim naše trenere. No jako je teško. Uvijek uzmu nekog Čeha ili Poljaka, koji su im bliži. Možda bi trebali doći na mala vrata putem nižih liga ili manjih klubova. I oni pokušavaju zaštititi svoj trenerski proizvod. Ni veliki klubovi nisu imali sreće. U Spartaku u 15 godina nisu napravili previše. Bili su tamo Laudrup, Zico, Emery... Sada imaju Domenica Tedesca, prije toga Massima Carreru, koji je sa Spartakom bio prvak, ali isto su ga se riješili na ružan način.
U financijskom smislu još uvijek dominira Zenit.
– Gazprom najviše ulaže. Potom je to Lokomotiv, bili su prvaci pa viceprvaci. Prije toga 15 godina nisu mogli do trećeg mjesta. Krasnodar također pametno ulaže. CSKA je u traženju i smjeni generacija. Spartak jako oscilira. Dinamo Moskva prije nekoliko je godina ispao iz lige, nikada u povijesti to mu se nije dogodilo. Stabilan je Ural...
Konkretno, o kolikim budžetima govorimo?
– Pet-šest najvećih klubova raspolaže s više od 80-90 milijuna eura. Druga skupina su klubovi s upola manjim budžetima, poput Rubina iz Kazanja. Uvijek ima 6-7 klubova koji se bore za vrh. Treća razina su budžeti od pet do 15 milijuna eura. Manji klubovi razvijaju ruske igrače, a to je velikim klubovima problem jer se bore da imaju što više stranih igrača koji im jamče kvalitetu.
Koja je najviša razina plaća?
– Pa oko tri-četiri milijuna eura. Manji klubovi daju plaće kao klubovi u Mađarskoj ili Poljskoj.
Koliko je liga narasla nakon SP-a?
– Sigurno 30-40 posto u svakom smislu. Posjećenija je, imaju nove stadione, zanimanje za ligu je poraslo i u cijelom svijetu. Igrači žele ići tamo. No igračima moram objasniti da više nema milijunskih ugovora. Jer, igrači iz zemalja trećeg svijeta doći će za stan i hranu, jer se kod njih puca i ubija. A nisu lošiji kvalitetom. No Rusi su nas prepoznali. Ja sam odveo Danijela Miškića i Filipa Uremovića. Nikola Vlašić kupio je rusku javnost svojom kvalitetom. Platili su ga 14 milijuna eura i jako su se dvoumili. Dobro su napravili jer će ga prodati. To neće biti transfer ispod 20 milijuna eura. Meni direktori klubova kažu: “Daj nam novog Nikolu Vlašića...” Bio je Lovro Majer u Lokomotivi i rekao sam da dođu s nekoliko milijuna. Oni su mislili drukčije, a sada, kada je u Dinamu, govorimo o nekoliko desetaka milijuna... Očito nemaju jasnu predodžbu – zaključio je Dujmović.
... Oni imaju i službene i neslužbene budžete. Imaju dvije-tri momčadi, Orenburg, koji je, mislim, namjerno ispao iz lige. Sada imaju i Soči, koji je također njihova filijala, odnosno druga momčad Zenita.... kako me sve to podsjeca na izvjesnog gospodina u bijegu od pravosudnih organa.