Rumunjski vratar Stoenescu, inače jedan od boljih vratara na EP-u u Zagrebu, dugo će ga pamtiti. Vjerojatno se pribojavao Boškovića, možda Jokovića, ali da će ga Andro Bušlje šest puta probušiti, to nije vidio ni u noćnoj mori. A dobar Bušljin udarac (kao i rezonski šut) zapravo i nije neko iznenađenje. Novo je samo to da je u istoj utakmici povezao šest takvih udaraca. Dan poslije, autor tog nesvakidašnjeg pothvata ostao je skroman, s obje noge na zemlji:
– Mogao je i netko drugi zabiti te pogotke. Najvažnije je da cijela momčad igra dobro i da pobjeđuje. Vjerujem da ćemo do kraja igrati jednako dobro kao protiv Rumunja, a možemo i bolje. Španjolci znaju igrati vaterpolo pa će nam, bez obzira na to što su ispali iz borbe za medalju, biti neugodan suparnik.
– Naravno, stižu čestitke sa svih strana?
– Mnogo mi je ljudi čestitalo. Dosad sam znao zabijati po jedan, dva, najviše tri pogotka, ali šest... Otvorio se prostor za udarac i ja sam ga iskoristio, a poslije me krenulo. Ulazilo je i s lijeve i s desne strane.
– Kako vidite naš put u Zagrebu?
– Dižemo se, želimo igrati najbolji vaterpolo i ući u finale, a poslije je sve moguće. A tko će biti s druge strane, gotovo da mi je svejedno.
– Jeste li u susretu s Crnom Gorom možda ipak igrali malo u grču?
– Pa, možda je postojao mali grč. Slično ozračje i tolik broj ljudi doživio sam samo u utakmici s Partizanom u Dubrovniku. Mi, naravno, čeznemo za takvim ambijentom, on nam diže adrenalin, ali možda smo se malo prepali da ćemo razočarati naše navijače. No, sad nam je jasno da ćemo imati njihovu podršku i kad nam ne ide.
– Čuli smo da znate voziti i kamione?
– Ah, time me zarazio otac Pero koji je vozač autobusa u Libertasu. Da, položio sam vozački ispit za sva vozila, pa i za kamione, osim za autobuse. Možda ću jednom i to. Ali ne znam čime ću se baviti nakon igračke karijere. Upisao sam i višu trenersku školu, pa ćemo vidjeti.
– Kao klinac ste bili u progonstvu?
– Da, naša kuća u Komolcu u ratu je bila zapaljena, pa smo bili prognanici. Dva i pol mjeseca u Rovinju, a potom još sedam godina, do 1998., u hotelu Plakir. Kad smo se vratili u obnovljenu kuću, već sam imao 12 godina. No, sad mi je lijepo u Komolcu, u obiteljskom okruženju, živim s roditeljima, bratom i dvije sestre te s bakom.
– Ponosi li se baka unukom?
– Ne razumije se puno u vaterpolo, ali prati sve prijenose mojih utakmica. Sad mi kaže da sam stalno na televiziji.
Majstor i po\'!