U srijedu 3. travnja 1985. Cibona je osvojila prvi od ukupno dva naslova prvaka Europe. U 18 sati započeo je veliki finale u Ateni, utakmica između najtrofejnijeg kluba planeta i budućih novih vladara Starog kontinenta. U tada novoizgrađenoj dvorani Mira i prijateljstva, otvorenoj u veljači te godine, ispisana je jedna od najljepših priča u povijesti Vukova s Tuškanca, piše tjednik Max!.
Trijumf protiv madridskog Reala (87:78) u finalu tadašnjeg Kupa prvaka bio je šlag na torti koja je stvarana punih devet godina. Točnije od dolaska Mirka Novosela na klupu. Legendarna je njegova izjava: “Želim u svojem gradu stvoriti prvaka države i Europe. Da u to ne vjerujem, nikada ne bih napuštao udobnu klupu reprezentacije Jugoslavije i posvetio se mukotrpnom, ali slatkom poslu izgradnje momčadi od koje priželjkujem najveće rezultate i dosege.“
“Zagrepčani su zalutali”
Naslov prvaka Jugoslavije u infarktnoj utakmici protiv Crvene zvezde 1984. omogućio je cibosima ulazak u tadašnji Kup prvaka. U skupini su ih očekivali Real, talijanski Granarolo Bologna i branitelj naslova Banco di Roma te CSKA i Maccabi. Sve velikan do velikana, pa je trener Madriđana, Manuel Lolo Sainz samouvjereno najavio: “Za ulazak u finale bit će presudno dobiti Cibonu u Zagrebu, to je jedini zicer. Sva ostala gostovanja bit će paklena, jedino će Dom sportova poslužiti za kakav-takav odmor, akumuliranje snage za preostale utakmice. Zagrepčani su zalutali u ovo društvo!”.
Te njegove riječi dobro su zapamtili u Ciboni, izvukli ih kao dodatnu motivaciju u međusobnim susretima. Španjolci su zanemarili da je naš prvak bio dodatno osnažen velikom zvijezdom Draženom Petrovićem, kojega su također podcijenili, a to im on nije oprostio. Dotukao ih je u skupini i u Zagrebu i u Madridu te uz pomoć brata Ace, Nakića, Knege, Ušića, Čutura nanio kraljevima snažan udarac, unio veliku nervozu i prvenstveno respekt uoči finala u Ateni.
Prvih dvadeset minuta bilo je neizvjesno, iako se činilo da je pitanje trenutka kad će Cibona eksplodirati, kad će kvaliteta doći do punog izražaja. Najveća opasnost za Cibose dolazila je od centra Fernanda Martina, odličnih Amerikanaca Waynea Robinsona i Briana Jacksona te iskusnog krilnog igrača Lópeza Iturriage. Martin je već u 18. minuti sjeo na klupu jer je sakupio četiri osobne pogreške i to je vjerojatno bio početak kraja za Real jer Jackson nije mogao pogoditi gotovo ništa. Jedino ih je bivši NBA-ovac Wayne Robinson održavao u igri.
Neizvjesnost u drugom dijelu trajala je šest minuta, a onda je krenula rapsodija u plavom. Kada je prvi put stigla malo veća prednost, 71:61, svima je postalo jasno – Cibona je na Olimpu. Shvatio je to i bahati Lolo Sainz, koji je na kraju ipak morao korigirati izjave o Zagrepčanima kao uljezu u Kupu prvaka.
Dovedite mi Dražena...
– Moram priznati da je Cibona fantastična momčad. I nitko, baš nitko im ne može naći bilo kakvu zamjerku u osvajanju naslova. Ne, nismo ih podcijenili, u detalje smo razradili plan i taktiku, ali protiv Dražena Petrovića nismo mogli ništa. On je već sada najbolji košarkaš u Europi. I da, volio bih ga imati u svojim redovima. On je taj presudan čimbenik koji ti donosi trofeje u utakmicama izjednačenih protivnika – rekao je Sainz.
Wayne Robinson pošteno je i sportski čestitao Ciboni na trijumfu, posebno naglasivši zasluge jednog igrača, baš kao i njegov trener:
– Moram iskreno reći, Dražen Petrović bio je nezadrživ. Zapravo, njega se može zaustaviti na pet-šest minuta, ali utakmica ipak traje punih 40. Ne smijem ne spomenuti i odličnog Mihovila Nakića. Kako je samo skakao, blokirao... Eto, i mene čak dva puta!
Vjerujemo da smo sada dokazali da smo puno bolja momčad. U sve tri utakmice Španjolci nisu nikako uspjeli pronaći pravu igru, put za našu fantastičnu obranu. Sve pohvala i zahvale vjernim navijačima – jednoglasno su nakon susreta govorila braća Petrović.
– Ono što smo rekli dan prije utakmice, ono što smo govorili posljednjih desetak dana, konačno smo i realizirali, ostvarili. Znali smo da imamo svoje prednosti u nadmetanju s Realom i sve smo ih polučili ovdje u Ateni. Obrana je briljantno obavila svoj posao. Igrali smo kao jedan, točno onako kako se treba igrati i kako smo se dogovorili. Dokazali smo da naša prva pozicija nakon deset kola u skupini nije nikakva slučajnost i da smo izrasli u veliki sastav! – ozarena srca, uzbuđeno je u mikrofon brojnih novinara govorio Mirko Novosel, “otac i majka” te velike Cibone, čovjek koji je iz ljubavi prema klubu i gradu odbio brojne primamljive ponude i zarekao se da će od Cibone stvoriti momčad za povijest.
Na 1. godišnjicu – 2. naslov
Prošle su godine, generacije, od Lokomotive postala je Cibona, prošla su vremena igranja na otvorenom terenu na Tuškancu, u malenoj dvorani Kutija šibica, preko dvojke Doma sportova, “Ledenjače”, sve do tog velikog trijumfa. Gubili su se već dobiveni susreti, već osvojeni naslovi, ali u Ateni je sve to naplaćeno. Isti doseg ponovit će cibosi i točno godinu poslije, 3. travnja 1986. u Budimpešti, kada je pao Žalgiris s Arvydasom Sabonisom. Ali ipak, taj prvi naslov, ostao je u najdubljem sjećanju.
– Napokon da i ja slavim. Sa Šibenkom sam gubio dva uzastopna finala u Kupu Radivoja Koraća, a sada je ipak bila treća sreća. Ovo mi je najsretniji dan u životu, dokaz da nisam pogriješio kada sam prije godinu dana potpisao za Cibonu. Slavit ćemo mi još dosta pobjeda, ali ova će ostati posebna. Pa, razmontirali smo veliki Real tri puta u samo četiri mjeseca! – kliktao je od radosti Dražen Petrović, koji će tri godine poslije obući dres kraljevskog kluba.
Sljedeće sezone Cibona će još dva puta zapapriti Madriđanima i tako ostvariti raritetan uspjeh – pet puta uzastopno dobiti Real.
Cibona je drugi dio odigrala sa samo pet igrača: Mihovilom Nakićem, Acom i Draženom Petrovićem, Zoranom Čuturom i Androm Knegom. Jedino je još, ali samo devet sekundi prije kraja, ušao Adnan Bečić. Odigrali su utakmicu za košarkaške udžbenike. U toj sezoni tri puta srušiti Real, to nikad prije nitko nije uspio.
>> 30 godina od Cibonina Olimpa: 'Slavili smo ekstremno'
