Nedavno preminulog Jimmyja Cartera, kojem će danas u Washingtonu biti upriličen državnički ispraćaj, olimpijski pokret pamtit će kao čovjeka koji je kao 39. predsjednik SAD-a politički predvodio najveći bojkot u povijesti Olimpijskih igara. A njegova administracija donijela je odluku o neodlasku na Igre u Moskvu (1980.) u čemu je Amerikance slijedilo čak 67 zemalja među kojima i sedam europskih (Albanija, Zapadna Njemačka, Izrael, Lihtenštajn, Monako, Norveška i Turska).
Doduše, niz europskih zemalja te je igre bojkotirao parcijalno, a Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska, San Marino i Švicarska to su činile tako da nisu sudjelovale u ceremoniji otvorenja Igara, ali su njihovi sportaši nastupili pod olimpijskom zastavom. Velika Britanija i Irska poslale su na otvorenje svoje šefove misija, a pod olimpijskom zastavom nastupali su i sportaši Andore i Danske dok su svoje zastave nosili sportaši Španjolske i Portugala.
Sovjeti ignorirali ultimatum
A do bojkota moskovskih Igara došlo je u funkciji protesta protiv sovjetske invazije na Afganistan. Prvi put se ta ideja pojavila u prosincu 1979. na sastanku zemalja članica NATO-a, a popularna je postala kada je u siječnju 1980. sportski svijet na bojkot pozvao i sovjetski disident, fizičar, Andrej Dimitrijevič Saharov. Nju je odmah prigrlio i američki predsjednik Carter i to na nagovor svog savjetnika za nacionalnu sigurnost Zbigniewa Brzezinskog, porijeklom Poljaka, koji je prezirao Sovjetski Savez. Zanimljivo je da je Carterov državni tajnik Cyrus Vance bio protiv bojkota uvjeren da se na međunarodnoj političkoj pozornici s tim činom neće ništa promijeniti.
I doista, premda je Carter objavio Sovjetima ultimatum, naglasivši da se bojkot neće dogoditi ako se njihove trupe povuku iz Afganistana, povlačenje se dogodilo nije. A dogodio se bojkot usprkos kojemu su Sovjeti u Afganistanu, podržavajući lokalnu komunističku vlast u borbi protiv muslimanske gerile, ostali još devet godina. Pravdajući odluku da je riječ o najvećoj prijetnji svjetskom miru od Drugog svjetskog rata, Carter nije naišao na odobravanje svojih sportaša pa je tako i jedan od najvećih preponaša svih vremena Edwin Moses, dvostruki olimpijski pobjednik na 400 metara prepone (1976. i 1984.), svojedobno kazao:
– Nije nam bilo dozvoljeno nastupiti u Moskvi iz ne baš jasnih razloga.
Kazao je to čovjek koji je 12 godina vladao disciplinom (izborio je 107 uzastopnih pobjeda u finalima) i koji se nije nikako zadovoljio zlatnom medaljom američkog Kongresa, najvećom civilnom nagradom koju dodjeljuje to državno tijelo. A ona je dodijeljena svim onim američkim sportašima koji su se kvalificirali za te Igre.
A od 474 kvalificirana sportaša i sportašice, njih čak 227 više nikad nije dobilo priliku nastupiti na Olimpijskim igrama. Da bi te iste nekako utješili, predvođeni Carterom, vodeći američki političari su im dodijelili status olimpijaca (koji u američkom društvu ima težinu) ali ih takvima MOO nikad nije priznao.
VIDEO: Modrić i Mandžukić nisu razgovarali godinama: Jedna rečenica zahladila je prijateljstvo vatrenih
Neki od tadašnjih velikana svog sporta, u godinama koje su uslijedile, imali su priliku sresti Cartera koji je pak plivača Jessea Vassalla, tada aktualnog svjetskog prvaka na 200 leđno i 400 mješovito, pitao kako bi prošao u Moskvi.
– Osvojio bih dva zlata i jedno srebro – odgovorio mu je Vassallo koji je na zamjenskom natjecanju nazvanom "Liberty Bell Games", održanom istovremeno kada i moskovske Igre, ostvario bolja vremena u dvije discipline od osvajača moskovskog olimpijskog zlata.
Godinama kasnije, Jeff Blatnick, hrvački olimpijski pobjednik iz Los Angelesa, susreo je na jednom letu Cartera koji mu se ispričao riječima:
– Oh, bila je to loša odluka. Žao mi je.
A da je bila loša i po olimpijski pokret, vidjelo se i četiri godine kasnije kada su, iz revanšizma, Sovjeti potaknuli još 12 komunističkih zemalja da ne nastupaju na Igrama u Los Angelesu. A bile su to Igre na kojima je, zahvaljujući nesudjelovanju jakih sportskih zemalja Istočnog bloka, profitirala i tadašnja SFRJ osvojivši rekordnih 18 medalja.
I 40 godina kasnije, politika je snažno utjecala na olimpijsku ideju povezivanja svijeta a ne razdvajanja. Naime, zbog invazije na Ukrajinu, Rusija i njezin simpatizer, i logistički partner, Bjelorusija, kažnjeni su zabranom nastupanja na Igrama u Parizu. A ne prestane li taj rat u sljedeće dvije godine moglo bi se dogoditi da Rusa ne bude niti na Igrama u Los Angelesu 2028. Dakako, nije to nešto što će zaustaviti Putina, ali je nešto što mu zakinuti ruski sportaši neće nikad zaboraviti.
da bi Ameri taj isti Afganistan okupirali 2001 i držali ga u okupaciji 20 godina.Zapadnjačko licemjerstvo,sve je samo interes