Tradicionalna 17. konferencija “Kondicijska priprema sportaša” počela je uz zanimljivu temu (tajna sportske dugovječnosti) i petoricu atraktivnih sudionika te panel-diskusije. Bila su to “petorica veličanstvenih”, sve odreda velikani svojih sportova – Perica Bukić, Zoran Primorac, Dario Šimić, Dino Rađa i Mirko Filipović. Od sve petorice, najdulje je trajao trofejni stolnotenisač Zoran Primorac, koji se prestao natjecati u 47. godini:
– Pokušao sam se kvalificirati na svoje osme olimpijske igre, no nisam uspio. Dakako, meni je bilo puno lakše kada bih izgubio svoj meč, recimo od nekog Kineza, nego što je to Cro Copu kada on izgubi svoju borbu. Inače, lijepo je biti dugovječan, no i tome se plaća cijena – kazao je Primorac koji je svoju opisao ovako:
– Prva stvar je genetika, da ti Bog da dobre mišiće. Bitni su i kondicijski treneri koje sam angažirao još 1991. pa su mi rekli da nisam ništa brži, a oni su meni trebali zbog prevencije, da dulje trajem.
Trening, odmor i prehrana
Kad je već Zoki spomenuo Cro Copa (45), zanimljivo je bilo čuti njegovu tajnu dugovječnosti:
– Pravilan trening, odmor i prehrana. Kada je posrijedi prehrana, ja sam tu specifičan slučaj. Na puno sam toga alergičan. Nikad nisam jeo salatu i većinu povrća, a kada osjetim miris senfa, kečapa ili majoneze, nije mi dobro dva dana. Osim toga, ja i ne doručkujem jer, kako prilično rano imam prvi trening, morao bih ustati u pet ujutro da normalno jedem. I zato ja treniram natašte, a nakon treninga uzmem aminokiseline, odnosno proteinski napitak i to me drži do ručka.
Pokazalo se da još neki sudionici tribine ne doručkuju iako su sada u sportskoj mirovini.
– Mom organizmu paše da počnem s ručkom. Problem u ovim godinama jest da gubimo energiju, a ja je pokušavam vratiti kao prije i zato eksperimentiram – kazao je Primorac (49).
Ne doručkuje ni Dino Rađa (51), koji je govorio o onome što je nespojivo s karijerom sportaša:
– Sportu se treba posvetiti i žrtvovati i to je jedini put. Ako hoćete uspjeti u sportu, morate zaboraviti dio života koji se zove zezanje. Ti se treningu i odmoru moraš posvetiti od jutra do mraka i nemaš prostora za normalan život. Dakako, u vrijeme pametnih telefona, interneta i društvenih mreža to danas nije lako jer sve to odvlači pažnju.
Da je to remetilački faktor, složio se i Dario Šimić, član brončanih vatrenih iz 1998. i dvostruki europski klupski prvak, koji je naglasio značenje obitelji:
– Obitelj ti daje stabilnost i mir. Ako si nemiran i ako puno izlaziš, onda ti na treningu i utakmicama ne možeš dati maksimum. Osim toga, otac mi još kao klincu izabrao odličnog trenera za individualnu pripremu.
Na tu temu Cro Cop se našalio:
– Meni je obitelj otežavajući faktor jer svi priželjkuju da se umirovim. A moja majka pred svaku borbu klekne pred mene s krunicom u ruci i moli me da mi to bude posljednja borba, a ja je tješim pričama da moj protivnik više ne može ni hodati kako treba i da ne vidi dobro.
Perica Bukić je ispričao zanimljivu priču o Ratku Rudiću iz 80-ih te iz 2012.
– To su potpuno dva različita trenera. Onaj Rudić je bio “lud”, recimo, branio ti je da nosiš sunčane naočale i takve stvari, no s vremenom je i on postao fleksibilniji. Mi smo u to vrijeme doista trenirali 10 sati dnevno, a danas više nema trenera koji se na sportašima iživljavaju. Uz pomoć novih znanja i dostignuća današnji treneri istu razinu snage i izdržljivosti postignu kod sportaša za manje sati rada.
Alkohol skraćuje karijeru
A na “blagodati” novih naraštaja sportaša oni su stariji pomalo ljubomorni, pa tako i Rađa:
– Ja sam jako ljubomoran na uvjete kakve vidim danas i o kakvima sam ja sa svojim kondicijskim trenerom Krolom mogao samo sanjati. Mi smo tada vježbali u “ruzinavim” teretanama, po planinama improvizirali bez sprava. Kada sam u rujnu ušao u novi trening centara Celticsa, poželio sam tamo živjeti.
A ovaj član Košarkaške kuće slavnih govorio je i o temi alkohola kao sredstva opuštanja.
– Alkoholu u životu sportaša nema mjesta, posebice ne ako želiš dugo trajati. Za sve te stvari, pa i noćni život, uvijek imaš vremena nakon karijere.
Složio se s tom tezom i Bukić:
– Ja sam bio svjedok da su se neki moji suigrači u hotel vraćali u 7 ujutro i to ih ne bi spriječilo da trening u 9 sati odrade punom snagom. Do, recimo, 28 godine sportaš to ne osjeća, takav sportaš nakon 30. ne može trajati. Prvu sam čašu vina popio kada sam prestao igrati.
U društvu vaterpolske legende Perice Bukića priznao je naš najveći gladijator Cro Cop kojim se sportovima on ne bi mogao baviti:
– Premda je moj sport najstresnija sportska disciplina jer ti netko stalno pokušava otkinuti glavu, a i poraz ti pada teže nego u bilo kojem drugom sportu, ja se nikad ne bih mogao baviti biciklizmom i vaterpolom. Ja bih vaterpolo mogao igrati samo ako bih se igrao u vodi do pojasa, inače bi me suparnici utopili.
>> Pogledajte povratak Mirka Filipovića u Zagreb
" Lipo si mi govorila a ja te nisan sluša … " hajde bar si iskren prema majci kada su protivnici u pitanju !