Jučer je u Sarajevu obilježena 40. godišnjica od otvaranja Olimpijskih igara 1984. godine. Na prigodnoj konferenciji za novinare dragi gosti Sarajeva bili su Jure Franko, osvajač srebrne medalje u veleslalomu, Bojan Križaj, jedan od najboljih skijaša u bivšoj Jugoslaviji, Sanda Dubravčić Šimunjak, najbolja hrvatska klizačica koja je 8. veljače u 14.44 sati upalila olimpijski plamen na stadionu Koševu, te Katarina Witt koja je svoju sjajnu klizačku karijeru počela upravo u Sarajevu kada je s 18 godina osvojila zlatnu medalju.
– Jako sam uzbuđena, sjećanja mi samo naviru. Svi me pitaju jesam li imala tremu kada sam nosila baklju. Ne, nisam, ni najmanje. Veću tremu sam imala na ledu. U redu, nije bilo lako prijeći 98 stepenica, ali nije mi bio problem. Veći problem je bio dan prije kada u Sarajevu nije bilo snijega. Svi smo tada pomislili – kakvo će to biti svečano otvaranje a da se stadion ne zabijeli. S takvim mislima legli smo u krevet, a preko noći počeo je padati snijeg. Padao je jako i bio je gust. I imali smo otvaranje iz snova. Koševo je bilo u bijelom, a do izražaja su došli kostimi volontera u žutim, crvenim i plavim bojama koji su se isticali u toj bjelini. Mislim da sam jedino ja imala bijelu trenirku – rekla je Sanda Dubravčić Šimunjak, dodavši:
Još čekam nove klizaljke
– Žao mi je što sam svoje klizaljke bacila nakon karijere pa sam na otvaranju EP-a u Zagrebu 2008. godine klizala u klizaljkama moje kćeri. Ali, imam obećanje našeg Saveza da će mi kupiti nove klizaljke. Moraju biti bijele boje. I obećali su... prije deset godina. I još uvijek čekam.
Jure Franko danas će i službeno u Sarajevu dobiti svoju stazu. Naime, staza na Bjelašnici na kojoj je osvojio srebrnu medalju od danas će se zvati staza Jure Franko.
– To je velika, ogromna čast za mene. Već sam otprije počasni građanin Sarajeva, sad još i ovo. Organizirati Olimpijske igre, a ne osvojiti nijednu medalju noćna je mora svake zemlje domaćina. Srećom, osvojio sam toliko željenu medalju, a i bez nje su Igre u Sarajevu vjerojatno i dan-danas jedne od najbolje organiziranih na svijetu. Pazite, to su bile u to vrijeme jedine Olimpijske igre u kojima su sudjelovali sportaši iz svih zemalja, računajući SAD i bivši SSSR. Četiri godine prije na Igrama u Moskvi nije sudjelovao SAD i još podosta zapadnih zemalja, a na Igrama u Los Angelesu nije bilo sportaša iz bivšeg SSSR-a, ali iz dosta istočnih zemalja. U Sarajevu su bili svi. Vidjelo se u očima i u osmijesima ljudi kako je bila želja da se istaknemo kao nacija, da dođemo do rezultata, naravno u sportskom smislu. I to je bila ta duša Sarajeva koja će živjeti sa mnom i s nama do kraja života i u sljedećim generacijama. Srce Sarajeva je bilo s nama i u svima nama, a i mi smo istovremeno bili srce Sarajeva i svijeta tada – rekao je Jure Franko.
Jedete li redovito burek?
– Ha, ha. Da, bila je to zgodna poštapalica tih dana. Sarajevski dječaci složili su slogan – Jurek, volimo te više nego burek. Sjećam se dana nakon osvajanja medalje. U olimpijskom selju Mojmilo bilo je nekako tiho, no telefon je stalno zvonio jer su mi baš svi htjeli čestitati. Zvonjava je počela u devet ujutro. Burek? Jedem ga, naravno, svaki put kada dođem u Sarajevo, a dolazim često – rekao je Franko.
Bojan Križaj je u to vrijeme bio naš najveći adut. Iza sebe je imao sjajne nastupe, posebno u u slalomu.
– Bile su to moje treće Igre. Prvo sam bio 1976. u Innsbrucku, potom 1980. godine u Lake Placidu. Uh, na tim Igrama 1980. godine ostao sam bez medalje za dvije stotinke sekunde. No, nije me to obeshrabrilo, kao što me nije obeshrabrio ni rezultatski neuspjeh u Sarajevu. Bio sam jako tužan, ali sam sve naplatio u Sarajevu tri godine poslije kada sam na Jahorini osvojio Mali kristalni globus za najboljeg slalomaša te sezone. Uspio sam pobijediti do tada nepobjedivog Ingemarka Stenmarka – rekao je Križaj koji je u ime svih sportaša pročitao zakletvu na svečanom otvaranju.
Nisu mi dali na slovenskom...
– Dobro, svi znamo što se dogodilo. U jednom trenutku sam zaboravio riječi teksta. Bio sam uvjeren da se to ne može meni dogoditi! Ali kada je došao trenutak... ma nevjerojatan osjećaj, da cijeli svijet gleda u tebe. Prije toga je bila rasprava na kojem jeziku ću čitati zakletvu. Inzistirao sam da to bude na slovenskom jer sam ja Slovenac, logično. Ali organizatori nisu dali, kao nema priče o tome. Kada smo se dogovorili kako ćemo, ja sam išao bez papira, kao ja ću to odraditi bez problema... Ali sam zaboravio tekst! I što sad, onda su ljudi vidjeli da se mučim, malo su pljeskali i sve je dobro prošlo na kraju – istaknuo je Križaj.
Lijepa sjećanja uz Sarajevo vežu i danas 60-godišnju Katarinu Witt.
– Kao da je bilo jučer. Moje prve Igre, velika očekivanja, puno straha i na kraju zlatna medalja. Koju čuvam na specijalnom mjestu u mojoj kući. Sarajevo je grad koji je obilježio moju karijeru, grad u koji ću se uvijek rado vraćati – rekla je Katarina.
Nisu mogli te goste zaminiti sa nekin Bošnjacima i narodu rećii da je medalju dobio neki Jusuf Farić