Ako je netko zaslužio, on je! Nakon svega što je prošao, od kaljenja u Dugopolju, napada zbog izostanka s derbija, uvreda zbog odlaska iz Hajduka, otpisa u Dinamu i nekoliko čudnih sudačkih odluka, svaki put na njegovu štetu, Franko Andrijašević (25) danas je u prilici s Rijekom ostvariti ono što nije uspio s matičnim Hajdukom – postati prvak Hrvatske. I to kao najbolji strijelac momčadi (15 golova) koja je već sad ušla u povijest HNL-a.
Ovo je priča o Franku, prognanom i prezrenom, osporavanom i otpisanom, Rijekinu “generalu” koji na leđima ne nosi prezime, već ime. “Čak sam razmišljao da k promijenim u c”, našalio se jednom.
Divio se asovima Barce i Reala
Prvi dodir s nogometom dogodio se u – Madridu. Tata Stjepan (50) u to je vrijeme igrao za Rayo Vallecano, člana Primere, a mali Franko je s tri godine starijim bratom Pjerom išao na utakmice, kao što on danas, kad ne može biti na terenu kao što je bilo u jadranskom derbiju, dovede na Rujevicu u naručju svoju malu Barbaru koja se rodila točno na Novu godinu, 1. siječnja 2016. Divio se kao mali zvijezdama Reala i Barce, Ronaldu, Romariju, Rivaldu, no ljubav prema “balunu” buknula je kad se obitelj Andrijašević vratila u Split i kad ga je tata doveo na prvi trening u Hajduku, kad su mu obukli onaj bijeli dres.
– Bio je jako sretan, a najviše je žalio kad zbog škole ili bolesti ne može na trening – kaže Frankov otac.
Bio je premali da bi se sjećao najveće Hajdukove sezone 1994./95. kad je tata Stjepan s bijelima grabio prema četvrtfinalu Lige prvaka, no Pjero i on guštali su u snimkama sačuvanim na videokazetama.
– Najzaslužniji za njegov razvoj bio je trener Bego koji ga je vodio tri godine, često je kod njega bio proglašavan igračem turnira. Stalno mi je govorio “Stipe, nije što je tvoj, ali mali ti mora postati igrač”. Bilo mi je drago to čuti od nekog drugog, draže nego da ja to pričam. I osjećao sam da će tako i biti, što se eto i pokazalo.
Je li ga zanimalo išta osim nogometa?
– Ne, bio je totalno unutra. I kad bi se vratio kući, opet “balun”. Sjetio sam se u to vrijeme sebe, koliko sam puta znao batine dobiti jer bih se kasno vratio kući. Nogomet je bio ispred škole, ali i nju je završio. Školovao se za optičara! – kaže tata Andrijašević.
Imao je doduše pokušaja u glazbi jer tata nije bio samo majstor u vezi nego i na gitari.
– Ha, bilo je tu i rivaliteta s Pjerom koji je naučio svirati gitaru, a nije otišao do kraja u nogometu, već se prebacio na futsal. I sad igra u futsal ekipi Hajduk iz Splita koja se natječe u 2. HMNL. Bio je i reprezentativac, kao i Franko, a i ja sam igrao za Hrvatsku devedesetih. Franko se zna našaliti da će morati jednom naučiti svirati bubanj, budući da smo Pjero i ja gitaristi.
Redoviti u crkvi u Sv. Kaju
Hajduk, nogomet i prijatelji Tičinović, Lendrić, Boljat, Jonjić, Stipica s kojima je prošao mlade uzraste s i kojima se i danas druži kad dođe u Split, bili su sve što ga je zanimalo. Zbog nogometa je propustio maturalac u Barcelonu kojem se jako veselio, čak je i uplatio prvu ratu. Zato nije ni čudo da tada nije primjećivao djevojku koja će mu jednog dana postati životna suputnica.
– S Marinom su me spojili zajednički prijatelji koji su tada ušli u vezu. Znao sam je prije viđati u autobusu (iz Solina za Split, op. a.), ali nisam obraćao pozornost. A onda smo ušli u vezu. I sretan sam što sam našao djevojku i oženio se prije nego što sam postao slavan nogometaš jer kasnije ne znaš tko je s tobom iz ljubavi, a tko iz nekog interesa – ispričao je jednom Franko po dolasku u Rijeku za klupsku emisiju.
Oboje su pobožni vjernici, zajedno su išli na mise u crkvu u Svetom Kaju, predgrađu Solina. U vrijeme dok se kalio u Dugopolju, odlučili su se i vjenčati, a “pir” je zakazan za 29. rujna 2012. No, u međuvremenu je Franko vraćen u Hajduk koji je baš tog dana imao u rasporedu derbi s – Dinamom. Frankova odluka da ne otkazuje vjenčanje podijelila je “najluđi grad na svitu”, ekstremni mu to nisu mogli oprostiti, ali kako je na kraju rekao don Nikola Bodrožić, župnik u crkvi sv. Anastazije u Svetom Kaji:
– Ima li što veće i važnije od ljubavi? Derbija će biti, vjenčanje je jednom u životu!
Zbog osuda koje je trpio bilo mu je teže nego ikad...
– Sreća je da je psihički bio silno jak i, znate, nikad to nikome nije uzeo za zlo. Nije mu bilo lako ni kao mome sinu jer ga se drukčije gledalo, ali sve mu je to bio samo motiv više da se dokaže. I uspio je – ponosan je danas Stjepan.
Preživio je sve, i kad su ga napadali što odlazi u Dinamo, iako nije htio otići, no klub je htio zaraditi, i kad ga je taj Dinamo slao u Lokomotivu pa otpisao. U Rijeci je našao sretnu luku, a u koju će ga život s njegove dvije ljubavi Marinom i Barbarom odvesti dalje, samo Bog zna. Najljepši bi nastavak karijere bio da ode tamo gdje je sve počelo – u Španjolsku.
Franko pravi si dečko i želim ti sve naj bolje i karijeri ali ipak da danas izgubite od Cibalije...