Kada se četrnaest godina u nizu spremate za višesatne utrke, a dnevne pripreme mogu trajati i više nego puno radno vrijeme, onda to jednostavno mora postati način života.
Višestruki prvak u triatlonu Dejan Patrčević također je i osobni trener, promiče zdrav život i tjelesnu aktivnost te je ambasador humanitarne utrke Wings for Life World Run koja će se 4. svibnja održati u Zadru i još 40-ak gradova diljem svijeta. Nismo ga mogli zaobići. Sretali smo ga na promo-treninzima i po kiši i po snijegu, trčali oko Jaruna na temperaturi ispod nule i na kraju ga ulovili.
– Uvijek sam više volio biti vani na zraku nego u zatvorenom prostoru. Očito nisam predodređen za uredski posao. Nisam nikada bio tip koji planira budućnost, a završena Klasična gimnazija, potom i Arhitektonski fakultet više su proizvod moje znatiželje i ljubavi prema povijesti – objasnio je Patrčević te dodao kako nikada nije radio u struci i ne želi za time.
– Obrazovanje je bitna podloga u svemu, pa tako i u triatlonu. Nakon diplome sam se posvetio triatlonu koji sam prvi put probao za vrijeme studija. Nije bio toliko razvikan kao neki drugi sportovi, a imao je puno prostora za istraživanje jer nije bilo jasnog puta od točke A do točke B.
Osim diplome, s fakulteta je odnio i neke mudre misli...
– Moj sada već pokojni profesor filozofije u arhitekturi znao je reći: “Čime god se bavili, važno je da makar za djelić pomaknete kulturološki naše društvo. Uspijete li, rad ima smisla!”.
Dejan je u tome očito uspio jer od niza utrka bitno je spomenuti da drži hrvatski rekord u Ironmenu (8:12:02), postavljen na Svjetskom prvenstvu na Havajima 2008. kada se plasirao kao 24.,a 2009. kao 29.
– Čudi me da mnogi treneri kojima sam ovo rekao ne znaju čemu to služi u profesionalnom sportu. Mislim da je filozofiju potrebno unijeti i u vrhunski sport.
Sam si stvorio uvjete
Budući da je i on trener, zna o čemu govori.
– Trenerski posao je nadogradnja onoga što radim proteklih 16 godina. Kad učim kako trenirati druge, bolje sagledavam pogreške i bolje upoznajem kako funkcioniraju drugi ljudi na istim greškama. Izabrao sam nekoliko ljudi s kojima radim godinama i imamo odličan odnos.
Dejanovi prvi treninzi nisu bili za triatlon nego duatlon (trčanje i biciklizam), a godinu dana poslije, kada je navršio 23 godine, počeo je s prvim plivačkim treninzima.
– Odmah u početku stvorio sam si dobre uvjete za treniranje, a onda sam naišao i na zavist kolega koji nisu mogli pratiti taj standard. Svaki sportaš sam je odgovoran za uvjete u kojima trenira. Ne smije se u potpunosti osloniti na klubove i saveze. Imao sam uspješne uzore u Borku Prvanu, Marijanu Pedišiću, Petri Grčević, Mladenu Bubanku... koji su prošli sličan put. Trenirao sam s vrhunskim trenerom i odličnim čovjekom, Janezom Tomšičem. Jako je utjecao na moj razvoj od početnika pa sve do međunarodnih uspjeha. Danas smo prijatelji, viđamo se povremeno i uvijek ga rado pitam za savjet.
Dejan je bio i predstavnik 1.“TITANS – European Triathlon League” natjecanja koje je u lipnju 2013. u Zagrebu trebalo okupiti oko 1500 natjecatelja iz cijeloga svijeta. Organizacija je trajala tri godine, ali kako je zahtijevala potpuno zatvaranje zagrebačkog Jaruna i regulaciju prometa u cijelom gradu, utrka nije održana.
– To neću ni komentirati. U svakom slučaju, i danas pozdravljam odluku predsjednika Josipovića i gradonačelnika Bandića da podrže triatlonski projekt u Zagrebu. Trebale su stići legende našega sporta, no nemam više kontakt s organizatorima i ne znam hoće li se ikada održati kod nas.
Nije htio više o Titansu, ali zato je govorio o dugom triatlonu za koji kaže da je relativno nova disciplina.
– Triatlon je skup sport i logično je da je popularniji u bogatim zemljama poput Njemačke, SAD-a, Australije, Danske... nego u našim krajevima. Već završiti Ironmana posvuda ima težinu, te se u pravilu takav pothvat društveno cijeni. Mnogi velikani našeg sporta nemaju medalje s olimpijskih igara. Ironman se smatra krunom triatlonskog sporta, a pobjeda na havajskom triatlonu najvećim dostignućem u našem sportu. To je skup, ali ipak ne elitistički sport i smatram da je itekako korisno za mlade baviti se tim prekrasnim sportom.
Mnogi su robovi treninga
Patrčević kaže da je svaka utrka neponovljiva, priča i avantura za sebe...
– Volio sam naš jedini dugi triatlon koji se od 2001. do 2007. održavao na Mljetu i po kojemu sam se prvi put proslavio u dugom triatlonu. Pamtim većinu Ironmana, a draga utrka mi je i naš Olimpijski triatlon na Jarunu u organizaciji moga kluba TK Zagreb.
To je bio Dejanov prvi triatlon, a poslije je nekoliko puta pobijedio. Bilo je i uzbudljivih, neobičnih iskustava.
– Na Svjetskom kupu u Mađarskoj plivali smo u nabujaloj crnoj Tisi, pa zatim nesnosno vrući Karipski triatlon St. Croix, te Novozelandski triatlon u jednom od najdubljih jezera na svijetu... Uz toliko egzotičnih destinacija, tko se ne bi volio baviti triatlonom? Dejan je i za ovu temu imao mudru misao:
– Sretan je čovjek samo onaj koji voli raditi to što radi. Ako ste pronašli zadovoljstvo u treningu triatlona, morate tim putem nastaviti i tražiti se. To je i moja poruka ljudima. Nikada nisam gledao na trening i natjecanja kao na neku obavezu premda sam tome uvijek pristupao maksimalno profesionalno. Negativne pojave dolaze kada sportaši postaju robovi treninga i pretjeranim automatizmom pristupaju onome što rade. Tada se pune negativnošću i onda najčešće to isto primaju od okoline. Zbog toga sportaši ne traju dugo u natjecateljskoj fazi.
Njegova je disciplina dugi triatlon, ali ‘puca’ li na put oko svijeta koji donosi pobjeda u Red Bullovoj utrci Wings for Life World Run:
– U posljednje me vrijeme to često pitaju. Priroda mog sporta ne dopušta toliko duga trčanja koja su u treningu nužna da bih postao kompetentan za pobjedu na svjetskoj razini. Mislim da iz redova ultramaratonaca treba očekivati pobjednika i pobjednicu...
>> Priču donosi sportski tjednik Max!
>> Lisa Stublić i Dejan Patrčević trenirali s rekreativcima za Wings for Life
