Donna Vekić, najbolje rangirana hrvatska tenisačica na svjetskoj rang-listi ovih nekoliko dana, nakon nastupa na US Openu provodi vrijeme u Hrvatskoj. Među ostalim, bila je na primanju kod premijera Andreja Plenkovića, organiziran joj je doček u rodnom Osijeku nakon osvojene srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Parizu. Na kraju krajeva, ovo je vrijeme kad je morala zaliječiti brojne ozljede koje su se pojavile nakon nastupa u Wimbledonu te nakon Igara u Parizu.
– Za sada je sve u najboljem redu. Da, bilo je tu ozljeda, ali i bolesti. Pao mi je adrenalin i imunitet i tijelo više nije slušalo. Bez obzira na sve, ova je stanka bila planirana, a od ovog tjedna kreću treninzi jer me do kraja sezone očekuju još četiri jaka turnira. Od ta četiri, tri su u Kini, a jedan u Japanu. Dakle, odlazim na azijsku turneju. Još se nadam da ću se uspjeti kvalificirati na završni Masters tenisačica – priča Donna.
Kakve su šanse za Masters?
– Ako dobro odigram sve te turnire, onda šansa postoji. Samo, iskustva s tim turnirima u Aziji nisu dobra. Općenito mi turniri na kraju godine nisu jača strana. Baš sam loše prolazila u Kini i Japanu, ispadala sam u prvim kolima. Ali, sada se dobro osjećam, motivirana sam i ne vidim razlog da se ne nadam dobrim nastupima.
Bez obzira na to kako završi godina, ova će sezona ostati zapamćena – polufinale Wimbledona, srebro na Igrama...
– Ovo je moja najbolja sezona dosad otkad igram profesionalni tenis. Ne treba zaboraviti da sam prije Wimbledona igrala finale u Berlinu, a i US Open sam odradila više nego dobro, premda nisam očekivala jer sam doista bila umorna nakon Pariza.
Dobro da niste odustali uoči Roland Garrosa, a bila su takva razmišljanja?
– Da, bilo je to razdoblje kada se nisam dobro osjećala na terenu, zaredali su se loši rezultati. Ništa mi nije polazilo od ruke. Ulagala sam puno truda, a rezultata nigdje. Predložila sam svom timu stanku od nekoliko mjeseci. Opet, razmišljala sam o onome što slijedi nakon Roland Garrosa – Wimbledon na mojoj omiljenoj podlozi, Olimpijske igre. Bilo bi mi žao da sam to propustila. Ljudi iz mog tima rekli su da će biti uz mene što god odlučim. Nisam odustala i ispalo je na kraju sve dobro.
U užem su timu treneri Nick Horvat i Pam Shriver?
– S Nickom sam ranije već radila, a sada smo u kontinuitetu dvije godine. Što se tiče Pam, gledala me na jednom turniru nakon kojeg smo razgovarale, ali nešto vezano za WTA turnire. Gledala je turnir do kraja, gledala je sve moje mečeve i na kraju je pao dogovor da bude dio mog tima.
Medalja je još uz mene
Kad se vratite na ovogodišnji Wimbledon...
– Još me boli taj poraz u polufinalu. Bio je neizvjestan meč, imala sam osjećaj da sam bolja igračica cijeli meč. Tako je to u tenisu i sportu. Sreća da su Olimpijske igre bile vremenski blizu jer ne znam kako bih se oporavila i motivirala za neki drugi turnir. Jako me pogodio taj poraz. Između Wimbledona i Pariza nisam ništa igrala, bila sam na moru, pa sam se tamo razboljela i takva došla u Pariz. Od trave do zemlje pa na beton – promijenila sam tri podloge u samo mjesec dana i trebalo je sve to izdržati. Što se tiče Pariza, rekla sam treneru uoči prvog kola da me sve boli i da ne znam kako ću izdržati. Zato smo razmišljali da imam veće izglede za medalju u mješovitim parovima s Pavićem. No, kako su se nizale pobjede u pojedinačnim mečevima na kraju sam dogurala do finala pa sam morala otkazati igru mješovitih parova. Hvala Mati Paviću koji je podržao tu moju odluku. Što se tiče finala, Zheng je nevjerojatno dobro odigrala taj meč. Poslije Pariza izgubila sam od nje i na US Openu, ali valjda će doći dan kada ću joj uzvratiti za ta dva poraza.
Je li olimpijska medalja još uz vas?
– Naravno. Medalja je medalja, ali uvijek mi je nekako bio cilj u karijeri da dam svoj maksimum, da napravim sve što je u mojoj moći kako bih ostvarila neke ciljeve i želje. Jedan od ciljeva bila je olimpijska medalja, a na popisu želja svakako je i osvajanje barem jednog od Grand Slam turnira.
>> Donna Vekić fanovima pokazala novi izgled: 'Promjena stila, ali uvijek lijepa'
Tenis nije bio prvi sport koji ste trenirali?
– Nije. S četiri godine roditelji su me upisali u sportsku gimnastiku koja je u Osijeku bila jako popularna. Baš se ne sjećam ništa iz tog vremena, osim gimnastičkog trikoa koji je bio jak lijep. Tko zna, možda ga negdje imam sačuvanog. Život me nekako odveo u tenis. Sport je inače bio logičan izbor jer su svi u obitelji bili sportaši. Tata je bio nogometni vratar, mama je bila atletičarka, baka je predavala tjelesni odgoj. Kao mala imala sam jako puno energije pa sam morala u neki sport. Sigurno nisu bila u to vrijeme neka velika očekivanja od mene, barem što se tiče sporta. Tenis sam počela trenirati sasvim slučajno. Sjećam se da sam uoči prvog odlaska na teniske terene izvrnula gležanj na trčanju. Nije bilo ozbiljno pa me ta ozljedica nije spriječila da odem na prvi trening.
Kako je bilo u počecima?
– Bilo je puno odricanja, tenis nije jeftin sport pa su roditelji trebali uložiti i puno novca. Bez njih danas ne bi tu bila. U ono vrijeme kad sam počinjala ni uvjeti nisu bili dobri pa smo često morali putovati na treninge izvan Hrvatske. Ništa mi nije bilo teško jer sam bila dijete. Već kao tinejdžerica osvajala sam turnire, sa 16 godina bila sam među top 100 igračica, a prvi WTA turnir osvojila sam sa 17 godina, bilo je to u Kuala Lumpuru. Kada sam osvojila prvi WTA turnir, bilo mi je veliko olakšanje jer sam prije toga igrala dvaput u finalu i dvaput sam izgubila. Gubila sam finala prvo u Taškentu, a onda u Birminghamu.
Je li prerani ulazak u svijet profesionalnog tenisa uvjetovao kasniju veliku krizu rezultata?
– Bilo je tu puno stvari koje su se dogodile, možda je najstresnija bila operacija koja je za mene bila šok. Stanka je bila jako duga, htjela sam požuriti na terene pa sam igrala s bolovima u koljenu gotovo godinu dana. Nisam bila strpljiva, ali sreća da sam imala obitelj uz sebe, moj teniski tim koji mi je bio velika potpora. U tom razdoblju čak sam razmišljala da odustanem od tenisa. Bila sam daleko od top 50 igračica i to me je jako frustriralo. Tko zna kako bi sve to završilo da nisam presjekla i rekla – u redu, sad ćeš napraviti dužu stanku i dok se potpuno ne oporaviš nema više igranja. Tako sam krenula od nule i ova je sezona nagrada za sve teške trenutke koji su sada iza mene.
Jedna ste od rijetkih vrhunskih tenisača koja ima i svoj privatni biznis. Riječ je o proizvodnji mirisnih svijeća?
– Imam veliku strast prema mirisima i svijećama. Uvijek kada bih putovala u novu zemlju kupila bih mirisnu svijeću i stavljala bih je u sobu kako bih imala ljepšu atmosferu. I onda sam došla na ideju da napravim svoj brend. Uvijek sam htjela tako nešto, htjela sam napraviti svijeće koje će biti lijepe i koje će se dobro uklopiti u svaki prostor. Riječ je o mirisnim svijećama i štapićima koje sam na tržište lansirala 2021. godine. Svijeće su izrađene od 100 posto prirodnog voska pčela iz Parka prirode Kopački rit, a odašilju negativne ione kako bi pročistile i poboljšale kvalitetu zraka. Mirise je dizajnirao parfumer Arnaud Fourré u poznatom parfemskom centru Grasse u Francuskoj. DNNA svijeće i difuzori za interijere danas se prodaju i izvan Hrvatske na mjestima kao što su American Dream u New Yorku, Segraeti u Monte Carlu, The Mall of America u Minneapolisu i Belodore u Budimpešti te od prosinca i u ultraluksuznom resortu na Maldivima, Anantara Resort. Nije lako, ali to je nešto čime ću se više baviti kada završim igračku karijeru.
A teniski tereni u Osijeku koje ste izradili?
– To ide jako dobro. Za sada sam napravila tri javna terena u Osijeku koja su potpuno besplatna za igranje i trenutno je popunjenost 97 posto. To me čini jako sretnom i ponosnom. Važno je da se što više ljudi bavi sportom, pogotovo djeca. Svaki teren ima drugu podlogu. Ideja je bila da napravim četiri terena s podlogama na kojim se igraju četiri Grand Slam turnira. Prvo sam napravila teren "wimbledon", pa "roland garros" i "US open". Ostaje još samo teren "australian open". Svi su tereni na različitim mjestima...
Dugo ste u profesionalnom tenisu, dugo ste u ritmu treninga i nastupa, stalno ste na putovanjima. Neki misle da je lijepo biti tenisačica, ali?
– Nije lako. Primjerice, bila sam dva tjedna u New Yorku, a nisam ništa vidjela osim hotela i teniskih terena. Svaki su dan treninzi i obveze su toliko naporne da nemam snage ni za što. Ljudi misle da živim glamurozno, a daleko je to od istine. Što se tiče hrane, sama si kuham, ne odlazim previše u restorane. Ne mogu sad reći da sam nekakav kulinarski ekspert, ali znam napraviti sjajne lazanje. Kada bih god došla u rodni Osijek, uvijek bi mi mama ili ujna napravile lazanje. Kako sam sve manje išla u Osijek, morala sam ih sama naučiti raditi.
Navijam za Hrvatsku i Real
Što volite gledati od ostalih sportova?
– Nogomet, pogotovo hrvatsku reprezentaciju. Bila sam na Svjetskom prvenstvu u Dohi, a kada sam igrala turnir u Berlinu iskoristila sam priliku da odem pogledati susret prvog kola, na ovogodišnjem Europskom prvenstvu protiv Španjolske. Nažalost, nije dobro završilo za nas, nisam im donijela sreću, ali mi je drago da sam ih došla podržati. Taj me njihov nastup dodatno motivirao pa sam u Berlinu otišla do finala. Inače sam velika navijačica Real Madrida.
Ima li neka zemlja koju biste rado posjetili, a niste do sada?
– Htjela bih otići na Bali. Tamo je nekad bio turnir, ali ga više nema. Ali, otići tamo na odmor. Voljela bih otići i u Peru. Ne volim dugačka putovanja, ne volim provoditi puno vremena u avionu. To mi oduzima puno energije, a velike promjene vremenskih zona veliki su šokovi za organizam. Pokušam u avionu spavati, pogledam neku seriju ili film. Samo da nije horor.
Slobodno vrijeme?
– Samo da je neka plaža i da nema nikoga.
A gdje je pudla Mali?
– Ne ide više sa mnom na put. Sada je Mali s roditeljima. Tu sam bitku izgubila. Ne vidim ga često, valjda me neće zaboraviti. Žao mi je što nisam češće doma, ako skupim pet dana u Osijeku to je super. Žao mi je što sam propustila brojne svadbe, rođendane, obiteljska druženja. Ali, to je cijena ovog sporta. Ne, ne nedostaju mi tinejdžerski izlasci.
Kakav je hrvatski ženski tenis danas?
– Mislim da imamo jako puno dobrih, mladih igračica. Ali, teško je napraviti vrhunski rezultat i probiti se među top 50, a kamoli među top 10 igračica. Ima tu puno odricanja.
A reprezentacija?
– Ne znam hoću li više moći igrati za reprezentaciju. Moje tijelo više mi to ne dopušta. Nisam još ništa konkretno odlučila...
Ima li prijateljstava na WTA touru?
– Ima. Primjerice, jako sam dobra s Belindom Benčić, Slovakinjom koja igra za Švicarsku.
Skroz normalna cura ,bravo Dona ,puno sreće ,zdravlja i Božijeg blagoslova!