Košarkaška loza Petrovićevih uvijek je imala napadačkog talenta, no sada je Marko Petrović (191 cm) doživio da ga vlastiti trener javno pohvali za obavljanje obrambenih zadaća. Uštopavši najboljeg suparničkog igrača i uz pet koševa, 18-godišnji sin Aleksandra Petrovića (i nećak pokojnog Dražena) postao je prvi Hrvat srednjoškolski prvak SAD-a. Njegov Findlay Prep u finalu je pobijedio Montverde (59:46) i obranio naslov.
- Naš hrvatski branič zaustavio je sjajnog napadača Bella. Imao je Marko utakmica i sa 20 i više koševa, no shvatio je da bez obrane ne bi dobio priliku. To mu je još kada je došao kazao njegov cimer, Nigerijac Okonji, i on se oko toga cijelo vrijeme puno trudio - kazao je trener Findlay Prepa Mike Peck koji je u tri sezone s Pilotsima izgubio samo tri utakmice (97-3).
Lani bio tjelesno najslabiji
Kad je prošlo ljeto stigao u momčad koja funkcionira pri privatnoj školi Henderson International, čije školovanje financira lokalni trgovac automobilima (Cliff Findlay), Marko je tjelesno bio najslabiji:
- Svaki dan sam išao u teretanu da dobijem na mišićnoj masi i da ojačam jer su za mene u Hrvatskoj govorili "taj mali ne igra obranu". Sada pak imam ponude niza koledža od kojih ću prihvatiti onu San Francisca ili Delawarea jer bi u tim sastavima već kao brucoš mogao dobiti značajnu minutažu. S njihovim trenerima već sam razgovarao. Na koncu, cilj mi je završiti faks, a san zaigrati za euroligaški klub. Kada bih bio u situaciji da biram između euroligaškog i NBA kluba, uvijek bih izabrao Europu. Ne palim se na NBA.
Taj klub, vjerujemo, neće biti Cibona iz koje je prošlo ljeto otišao nezadovoljan statusom i perspektivom:
- Cibona mi nije profesionalni ponudila ugovor pa je moja odlučnost da idem u SAD skočila sa 85 na 100 posto. Kako se bližio dan odlaska bio sam sve nervozniji, sve više me hvatao strah. Srećom, sa mnom je krenuo i otac, a tamo nas je dočekao tatin i stričev menadžer Warren LeGarie koji je puno pomogao. Podršku imam i od obitelji američkog Hrvata Joea Grgasa kod kojih često idem na domaći roštilj. On je podrijetlom iz Zablaća. Kad su saznali da u momčad dolazi Hrvat poslali su e-mail treneru, potom me pozvali na večeru pa smo se na koncu zbližili. Bez svih njih ovo možda ne bih psihički izdržao. Jer, prvih sam mjeseci razmišljao i o povratku, no onda sam prelomio u sebi i odlučio da mi momčad postane druga obitelj. Zahvalan sam tati što mi je bio podrška. Tati sam sa svojim igrama i igračkim napretkom htio pokazati koliko sam mu zahvalan. Uostalom, on mi je i prije odlaska u SAD pomagao u mom igračko-psihološkom razvoju.
Marko kaže da po povratku sastava američkih srednjoškolskih prvaka u Las Vegas posebnog slavlja nije bilo.
- Za slavlje uvijek ima vremena. Sada je najvažnije skoncentrirati na završetak školske godine. Moram spremiti završni ispit koji mi čini 50 posto ocjene, a čine ga povijest, engleski, matematika i anatomija.
Dakle, život u gradu grijeha, kako zovu Las Vegas, ne znači i lude provode.
- Ovdje dok nemaš 21 godinu ne možeš ni prismrditi barovima i kockarnicama. Da imam 21 možda se i ne bih mogao usredotočiti na sport, no živim u kući sa sedam suigrača i dva trenera i u njoj je strogi red. Tijekom tjedna moramo biti doma do 19.30, za dane vikenda do 23.30, a svaka minuta kašnjenja je kilometar trčanja. Imamo izrazito strogog trenera koji nam je rekao da ćemo svi ovu školu napustiti kao bolji igrači, đaci i ljudi. No, ako napraviš veću pogrešku, on te šalje na aerodrom, kući. Jedan je moj suigrač, Jabari Brown, školu napustio sam. Valjda nije mogao izdržati pritisak i sav taj dril.
Svima je jasno da je broj tri izabrao zbog slavnog strica Dražena. Zbog toga je i njegov dolazak u momčad popraćen člankom u lokalnim novinama. Srećom, dobro je podnio hipoteku rođaka košarkaškog Mozarta.
- U SAD-u je dobro što te ne sude po jednoj utakmici. Živim spartanski, no zato znam da će mi to uvijek omogućiti novu priliku. Kada u Hrvatskoj pogriješiš možeš očekivati manju minutažu na sljedećoj utakmici. Ovdje je upravo suprotno, dobiješ još više minuta.
S djevojkom preko Skypa
Marko je odgledao na tisuće minuta video-zapisa Draženovih nastupa.
- Od onoga što je imao stric najviše bih volio imati onaj njegov „leadership“, sposobnost da bude vođa. Želio bih poboljšati svoj šut za tricu premda je već i sada dobar. Od stričevih driblinga pokušavam utrenirati onaj kroz noge pa iza leđa, ali i finte nakon naskoka.
Raduje se skorom dolasku u Zagreb i izlascima u kino s djevojkom.
- Poželio sam se prijatelja, razrednih kolega, ali i mame, sestre i oca. Oni jesu bili kod mene, no nedostaju mi. Radujem se i izlascima u kino s djevojkom. Srećom da postoji skype, on nam je na relaciji Zagreb - Las Vegas održavao vezu – kazao je Marko.
Aco: Cibona je ispustila 50.000 USD
Zbog strica Dražena čije driblinge pokušava skinuti, Marko nosi broj tri pa se baka Biserka zbog toga unukom još više ponosi. Za Božić su ga u Las Vegasu posjetili mama Jadranka i sestra Lina, a nedavno su kod njega bili baka Biserka i tata Aco koji se ne može načuditi prošloljetnom potezu Cibone:
- U Markov stipendijski ugovor sam stavio da ako mi sin želi otići iz kluba sa 18 godina ja moram platiti 50.000 USD. Samo s pismom namjere oni bi poništili 50.000 USD koje mi duguju iz 2004. godine, no nitko o tome nije vodio računa. Da je ostao, Marko bi vjerojatno sada bio u Cedeviti.
Eto vec prve bitne razlike izmedju njega i strica. Stric nije otisao u Ameriku za vrijeme studija i to je bio pun pogodak.