Hrvatska je prvi put na Olimpijskim igrama nastupila u Barceloni 1992. godine. Među brojnim našim sportašima ondje je bila i Suzana Skoko koja se natjecala u gađanju zračnom i MK puškom.
– Kada sam u svibnju 1991. postigla olimpijsku normu, sreći nije bilo kraja. Bilo je to prije 30 godina, tada sam bila mlada, s 21 godinom iza sebe, puna snova, samopouzdanja i spremna za svoja najbolja ostvarenja. Osjećala sam se jako važna na ispraćaju hrvatske olimpijske delegacije, u olimpijskoj opremi, i sjećam se crvenog slamnatog šešira koji sam morala nositi i koji sam skidala u svakoj prilici jer ne volim nositi šešire – priča Suzana.
Košarkaši poput pačića
Niste tada išli na svečano otvaranje?
– Najviše mi je bilo žao što nisam mogla biti u mimohodu naših sportaša jer sam nastupala idući dan rano ujutro. Osvojila sam 12. mjesto, ali sam u gađanju MK puškom bila peta, s osobnim rekordom – istaknula je.
Kako je bilo izvan streljane?
– Barcelona je tada izgradila cijelo jedno naselje. Sjećam se visokih temperatura i činjenice da sobe nisu imale klimu. Nije se u njima moglo spavati ponekad i do dva-tri ujutro – sjeća se Suzana.
S kime ste se družili?
– U tim našim druženjima fascinirao me, kao i uvijek – Dražen Petrović. Junak nacije, moj sportski idol. Bio je vođa, sportaš nad sportašima, naš sportski genij. Fascinantno je bilo gledati kako se svi zajedno družimo i kako, bez iznimke, svaku večer od svih prisutnih košarkaša, Dražen ustaje prvi, pozdravlja se sa svima i kako u roku od 15 minuta nema više ni jednog košarkaša! Ako je on otišao spavati u 23 sata, do 23.15 ni njih ne bi više bilo. Ako je on sjedio vani do jedan ujutro, i oni su sjedili! Slijedili su ga u igri, pa tako i u tome. Samo bi ustao i pozdravio se sa svima, a oni bi, kao pačići, jedan po jedan činili isto.
Sjeća se večeri prije finala između Hrvatske i Dream Teama.
– Košarkaši su išli na večeru izvan olimpijskog sela, a pridružili su im se Zlatan Saračević i Dragan Mustapić, atletičari koji su tada nastupali za BiH, Mirjana Horvat, moja kolegica streljačica, i ja. Vlasnik restorana primio nas je s posebnim poštovanjem jer je prepoznao ili znao Dražena Petrovića. Ostalo mi je u pamćenju da me Dražen nagovorio da uzmem škampe jer sam mu ispričala da škampe nisam jela odmalena, otkad su ih na jednom ljetovanju starci naručili, a brat i ja od straha pobjegli smo od stola. Drugi dan išla sam ispratiti autobus koji je košarkaše vozio na finale i ne sjećam se kako, ali našla sam se u autobusu. Tko me ugurao i danas mi je u magli.
Precizni Goran sa šljivom
Družili ste se i s Ivaniševićem?
– Sjećam se da je jedan dan netko donio vreću šljiva. Počeli smo ih jesti, a muški dio ekipe primijetio je zgodnu djevojku na balkonu zgrade preko puta naše. Netko je Gorana pitao može li dobaciti šljivu od prizemlja do četvrtog kata... On je uzeo šljivu i zafitiljio je tako da je odozgo pala na tu djevojku na četvrtom katu, a ona se okrenula gledajući prema gore ne bi li vidjela tko ju je pogodio i počela vikati na nekoga na katu iznad – prisjetila se Suzana.
>> Pogledajte: Zlatnu i brončanu medalju naši Matea i Toni proslavili su uz šampanjac i tortu!
lijepa prica i uspomenakoja pokazuje da medalje nisu sve. dani ponosa i slave hr-kosarke