Nedjelja, Dobri dol, oko zgrade Nike Kranjčara policija, na usnama BBB-a "Svinjo debela, odlazi iz Dinama!".
Mamić je uspio, kapetan Dinama, Cicin sin, purger, odlazi u Split. Mami Elviri pune oči suza, mezimac napušta rodni prag, odlazi u Hajduk. Ondje ga zavolješe, ali u srcu, rekao je neki dan, ostao mu je samo Dinamo!
Kolumna
Pola stoljeća prije, Bernarda Vukasa nitko nije pod policijskim rotirkama vozio na Pleso, s pinklecom na ramenu, Bajdo je sjeo na cug a u Split je ušao s feratom. I taj vugrovečki sin, prigorski žilav i prgav, žut i pogrbljen, umjesto da postane Dinamova legenda, eto, u ovim svečarskim danima, kada Dalmacija gori i slavi stoti rođendan bijelih, za mnoge je najveći nogometaš u povijesti Hajduka!
S Hajdukom sam se upoznao valjda kada i s Dinamom, čiju sam zastavu dobio netom kada sam prohodao. Nekako paralelno o Hajduku me educirao Miljenko Smoje kroz svoje "Velo misto" od prosinca 1980. pred malim ekranom, te čitanje "Sportskih novosti". Tinejdžerske su godine bile nabijene strašću odlaska na Dinamov sjever, te čuđenju kako cijela istočna i pola zapadne tribine u Maksimiru skaču, slave, grle se i ljube kada Blaž Slišković dere (dvaput) mrežu plavih. I uvijek mi se činilo da Hajdukovi navijači taj preuzvišeni čin nogometne igre slave nekako s više strasti, ljubavi, s nekom meni nepoznatom emocijom.
Nikako mi nije bio drag taj Hajduk u godinama odrastanja, sazrijevanja, rušenja Berlinskog zida, kada smo dobili slobodu govora, a taj bi isti Hajduk povezivali, dakako razložno, s Josipom Brozom Titom, koji nije skrivao ljubav prema biloj boji.
Bilo je moderno pljuvati na Tita, koji je u tim devedesetim godinama bio sinonim za sve loše što smo dotad proživjeli. Posao kojim se bavim mnogo me puta vodio u Split, uglavnom sam pisao o navijačkom suparništvu između sjevera i juga, divljanju Torcide i BBB-a, vrlo rijetko sam se baš divio sudionicima na poljudskoj travi, jer uglavnom su to bile utakmice iz kojih je najveći dobitak zapravo bio izvući živu glavu. No, prvi sam put privatno Hajduk gledao protiv Cluja prošlog ljeta.
Vreli kolovoški dan, četvrtak, Marmontova je bila nalik velikoj bijeloj plahti satkanoj od ljudskih tijela. Prijatelj Igor Marinić samo me pogledao. Da, ta moja ljubičasta majica bila je, zapravo, mrlja. Nisam puno pričao, ali u toj za Hajduk bajkovitoj noći, kada je prvi put izborena Europska liga, Split je podsjetio na najzlatnije doba stogodišnje povijesti svoga kluba, na njegovu najtrofejniju generaciju: Katalinić, Mužinić, Žungul, Jerković, Oblak, Šurjak...
Tek sam te noći zapravo osjetio što za Split i cijelu Dalmaciju zapravo znači Hajduk, te se noći zaboravilo na nezaposlenost, na sve patnje u škveru, na sve probleme jedne zemlje koja je u dubokoj društvenoj, političkoj i ekonomskoj krizi.
Pomnije promatrajući današnji Hajduk, čitajući povijest, ovako bih dijagnosticirao stanje stogodišnjaka! Prvih 85 godina Hajduk je bio manje-više uspješan nogometni klub, s prolaznim krizama, ali sinonim za pobjede, uspjehe, na ponos svima koji ga vole. No, u posljednjih petnaest godina razbolio se od svih tranzicijskih bolesti i zapravo je slika hrvatskog društva.
U njega su ulazili ljudi koji su gledali samo svoj interes, svoj prosperitet. Ušli su da bi ga opljačkali, ponižavajući tradiciju, a danas su ga u kvalitativnom smislu srozali gotovo do dna.
"Ti si, moj meštre, ludi čovjek, krepa je balun, raspa se Ajduk", govori škovacin svom brici u "Velom mistu", a on mu odgovara: "Raspast se može država, krepat mogu svi kraljevi, carevi, ali Ajduk će živit vječno!"
Bez Hajduka ne bi bilo ni velikog Dinama, ni hrvatskog nogometa, niti brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998. Da Hajduka nema, za mnoge život ne bi imao baš prevelikog smisla. I zbog svega toga, Hajduk će živjeti vječno, svim tim lupežima unatoč!
bravo Flak!!!