Ugledni češki klub Viktoria Plzeň svojedobno nije skautirala nogometaše samo po prvoj hrvatskoj ligi, iz koje je primjerice bila dovela Deana Drenovca (iz suhopoljske Mladosti 127) nego i po zagrebačkoj okolici, po Turopolju, preciznije u – Hrašću.
Naime, zanimljiv je podatak kako je Viktoria Plzeň u rano proljeće 1999. godine dovela tadašnju zvijezdu NK Hrašća Promila, Dejana Vrajića, napadača koji je žario i palio trećom ligom. Menadžer Milan Martinović, koji ga je tada vodio, tvrdi da je Vrajić staturom i fizičkim kapacitetima, pa i izgledom, neodoljivo podsjećao na Alena Bokšića.
Bez probne utakmice
Tadašnji predsjednik Hrašća Promila Mile Matković dobro se sjeća Vrajića, "kršnoga, plavokosoga, moćnoga centarfora", koji je – kako kaže Matković – jednoga dana samo nestao. Tako Hrašće Promil nije financijski profitirao od njegova odlaska u Češku.
A kako je uopće do toga došlo?, pitali smo Vrajića, danas 47-godišnjega profesora tjelesnog u osječkoj Osnovnoj školi Retfala.
– U to vrijeme vodio me menadžer Milan Martinović i tada sam, kao mlad igrač, prepustio svoju karijeru u njegove ruke. Da, skauti iz brojnih klubova dolazili su u Hrašće i gledali moje utakmice, pa tako i ljudi iz Viktorije. Oni su mene odlučili uzeti, čak bez probne utakmice, i ja sam u Češkoj potpisao prvi profesionalni ugovor u karijeri. Mene su bili doveli da pojačam konkurenciju u napadu, u kojemu je najvažniji igrač bio Tomaš Došek. On je tada bio u krizi pa su vjerojatno zbog toga mene bili i doveli. Međutim, kad sam da došao, Tomaš je odjednom proigrao i počeo davati golove – kazao je Vrajić.
GALERIJA 'Dinamo stalno prima golove, a prilike teško realizira'
Kako ste bili primljeni u Češkoj? Kako ste se snašli, kakav je za vas bio prelazak iz amaterskog u profesionalni nogomet?
– E, vidite, tu su kriteriji u mom slučaju bili dosta visoki. Naime, nije isto kada u novi klub dolazite kao afirmiran, gotov igrač, kao zvijezda, ili kao nogometaš iz maloga, amaterskoga kluba za koji nitko nije bio čuo. Takav igrač uvijek se mora dodatno dokazivati, a neizbježno je da u svakome klubu postoje klanovi među igračima. Meni bi trebalo godinu dana da se asimiliram u takvome klubu – kaže Vrajić i nastavlja:
– U svlačionici Viktorije tada me dočekao naš igrač Dean Drenovac pa mi je pomogao u prilagodbi. Živio sam u hotelu, dobio sam odmah novi automobil, Škodu Octaviju. Međutim, ja sam bio došao u taj visoki profesionalizam iz maloga, amaterskoga kluba i dočekali su me iznenada visoki zahtjevi na koje nisam bio navikao – puno, puno više rada. U Češkoj su treninzi bili mnogo drugačiji nego kod nas, puno više se radi na izdržljivosti i na snazi. Na primjer, oni rade treninge izdržljivosti deset kilometara. To ja u Hrvatskoj nikada nisam imao. Mi smo u pripremnom periodu tri puta tjedno morali trčati po deset kilometara, pa vježbati u teretani... Ponekad smo znali imati i po tri treninga dnevno. To sam zaista teško podnosio.
Jeste li imali problem jezične barijere?
– Ne, u komunikaciji sa suigračima nisam imao problem. Znao sam češki, budući da sam za vrijeme Domovinskog rata, kao učenik, prognanik iz Gunje, proveo šest mjeseci u Banskoj Bistrici. Tamo sam kao pionir čak igrao i nogomet, nastupao sam za tamošnju Duklu.
VEZANI ČLANCI:
Koliko ste utakmica odigrali za Viktoriju?
– Našao sam na nekim stranicama da piše šest utakmica, ali znam da ih je bilo nešto više. Desetak, uključujući i prijateljske, zabio sam tri gola. U Viktoriji sam proveo godinu dana.
Kakva ste primanja imali u Viktoriji?
– U Češkoj nisam imao neka velika primanja. Nisam si primjerice mogao priuštiti kupnju stana. Od svoje zarade, gdje god sam bio, slao sam dio roditeljima i pomagao im.
Bio sam u NK Zagreb
Kako se poslije razvijala vaša karijera?
– Nakon Plzeňa došao sam u NK Zagreb, gdje je bila jaka konkurencija, trener je bio Nikola Jurčević. Od suigrača bio sam blizak s Krunom Lovrekom. U to vrijeme tražio me bio tadašnji njemački drugoligaš Union Berlin, ali klubovi se nisu bili dogovorili. Na kraju sam završio u trećoj talijanskoj ligi, u Forliju, gdje sam ostao dvije i pol godine. Bilo mi je lijepo tu, igrao sam u dobroj ligi, klima mi je odgovarala. Međutim, kada mi je bio istekao ugovor, bio sam već zasićen nogometom i odlučio sam se posvetiti fakultetu. Završio sam Kineziološki fakultet u Zagrebu.
VEZANI ČLANCI:
Idete li na utakmice, zanima li vas nogomet, igrate li još barem rekreativno?
– Nogomet ne igram jer sam imao ozljedu ligamenata koljena. Navijač sam Osijeka, ali na utakmice ne idem. Jednostavno sam već poodavno izgubio interes za nogomet. Teško mi je biti u tom filmu, vjerojatno zato što se u nogometu nisam ostvario i nisam napravio karijeru kakvu sam priželjkivao pa onda izbjegavam ići na utakmice. U slobodno vrijeme radije ću otrčati jednu desetkilometarsku rutu po Osijeku. Inače, moja je supruga ultramaratonka Marija Vrajić-Trošić – zaključio je Dejan Vrajić.
