Bojana Bjeljac normu za maraton na Olimpijskim igrama istrčala je u Valenciji. Na istoj stazi na kojoj je istrčala normu i za Olimpijske igre u Tokiju. Pitali smo je da li ima li neka posebna veza s tim gradom ili je to tek slučajnost?
– Sasvim slučajno je Valencija postala moj omiljeni grad jer sam tamo istrčala svoje najbrže vrijeme u maratonu. Ta mi staza odgovara kao i velik broj trkača koji tamo nastupa. Volim gužvu na maratonu.
Vlasnica šest rekorda
U Parizu ćete drugi put nastupiti na Igrama, kakva su očekivanja?
– Organizatori su se potrudili da nam dodatno otežaju nastup pa su za olimpijski maraton postavili trasu tako da bude bogata usponima. U kolovozu će biti jako vruće što nikako ne ide u prilog maratoncima...
Kako ste i kada počeli trenirati atletiku i zašto se odabrali maraton?
– Počela sam rekreativno trčati sa svojim prijateljima iz Novog Grada i oni su me uveli u svijet trčanja, a maraton je bio jedna od mojih prvih trka koju sam istrčala bez nekih posebnih priprema i odmah sam ga zavoljela.
Rodom ste iz Novog Grada, kada ste se doselili u Zagreb i zašto?
– U Zagreb sam se doselila 2016. godine, da bi se mogla ozbiljno posvetiti trčanju i atletici.
Kakvi su bili ti prvi mjeseci u Zagrebu u smislu prilagodbe na novo mjesto stanovanja i treniranja?
– Prvi mjeseci su bili dosta teški i sve je bilo novo i drukčije. Moj trener Mladen Kršek bio mi je najveća podrška od prvog dana, tu su i moji jako dragi ljudi Lovro Flanjak i Nada Flanjak te trener Nebojša Pešić kao i klub Dinamo Zrinjevac. Bezuvjetno ih volim i poštujem i nikada neću zaboraviti kako su bili uz mene u lijepim i manje lijepim trenucima.
Kakav je Kršek kao trener i koliko vas inspirira?
– Jako profesionalan i ozbiljan, ne voli da se kasni. Voli atletiku i u atletici je cijeli život pa samim time pristupa treningu s emocijom kako bi postigao što bolje rezultate i to mu jako dobro ide.
Možete li se sjetiti nekog događaja u kojem ste pokazali koliko vaše zajedništvo znači, ne samo u sportskom već i u osobnom smislu, onom koji vas je formirao u osobu kakva ste danas?
– Jako se dobro slažemo, a i kad se posvađamo, brzo se pomirimo. Bio je uz mene i kada nam je išlo super i kada sam se ozlijedila pa su bili crni dani. Što se kaže, koliko god si dobar, uvijek možeš biti bolji.
Koja je bila vaša prva dugoprugaška utrka i jeste li pobijedili?
– Moja prva duža trka bio je Zagrebački polumaraton na kojem nisam pobijedila. Tada mi je bilo važno da pretrčim tu dionicu od 21 kilometar. Osjećaj je bio zaista lijep i u meni izazivao želju da trčim još više.
U kojem ste trenutku shvatili da je trčanje vaš sportski odabir, ali i način života?
– Od prvog trenutka kada sam počela trčati shvatila sam da je to to. Nakon izvjesnog vremena to je preraslo u način života.
Osim maratona trčite i na kraće pruge, pa ste tako nacionalna rekorderka u još nekoliko disciplina u dvorani i na otvorenom.
– Da, rekorderka sam na 3000, 5000 metara u dvorani, 3000, 5000 i 10.000 metara na otvorenom kao i u mješovitoj štafeti. Ipak najvažnije mi je da sam rekorderka u maratonu, mojoj omiljenoj i najdražoj disciplini.
Koliko sati dnevno provedete trčeći i o čemu najčešće razmišljate dok trčite?
– Provedem dosta vremena u jutarnjem i popodnevnom terminu, ovisi o specifičnosti treninga i onoga za što se spremam, a razmišljam o svemu i svačemu kako mi što padne na pamet.
Što kada nastupi kriza na utrci, kako sami sebe motivirate?
– Kada nastupi kriza, motiviram se tako da sama sebi govorim: "Možeš ti to, sjeti se svih treninga koje si odradila, jaka si, uspjet ćeš."
Što volite raditi u slobodno vrijeme?
– Volim kuhati, tata mi je izvrstan u kuhinji pa me dosta toga naučio. Volim pripremati jela koja su brzo gotova jer nemam puno vremena između dva treninga. Omiljeno jelo mi je riža i piletina.
Imate li kakav poseban režim prehrane? Što smijete jesti, a što morate izbjegavati?
– U mom sportu prehrana je dosta važna, treba paziti kako, kada i koliko čega treba unijeti u organizam da bismo imali snage za sve treninge i napore kojima smo izloženi. Pretežno se jede lagana hrana bogata ugljikohidratima.
Ima li neko jelo, slastica ili grickalica koju ne smijete jesti, ali joj ne možete odoljeti, pa ponekad "prevarite" samu sebe?
– Naravno da ima, to su sladoled, čokolada i Coca-Cola.
Postoji li osim atletike još koji sport koji volite, bilo pogledati ili pak zaigrati?
– Volim gledati sve sportove, ali nisam vješta u svemu kao u trčanju.
Čime biste se danas bavili da niste maratonka?
– Vjerojatno bih bila frizerka, time sam se bavila prije atletike.
Svake godine idete na pripreme u Keniju, tako ste bili i ove godine.
– Kenija je najbolje mjesto za pripreme dugoprugaša. U Keniji možete prirodnim putem poboljšati krvnu sliku da bi vam se kisik bolje prenosio u tijelu i samim tim da biste brže trčali. Bili smo u malom selu Iten koje je jako brdovito i valovito, meni brda baš nisu jaka strana pa volim trčati na takvom terenu da poboljšam ono u čemu sam slaba.
Obožavam ćapati i ugali
Kakva je hrana u Keniji i što vam se najviše svidjelo?
– Hrana u Keniji je posebna, već nakon tri tjedna biste htjeli nešto drugo pojesti. Najčešće za ručak imamo leću, za večeru malo mesa uz njihov specijalitet ćapati i ugali. Sve je dosta suho bez masnoće i začina. Ono čime se oni mogu pohvaliti je jako ukusno voće i povrće po povoljnoj cijeni.
Može li se kod nas živjeti od atletike?
– Od atletike se teško može živjeti ako niste u svjetskom vrhu, ja to isključivo radim iz ljubavi prema tom sportu. Tako da živim iznimno skromno.
Bosanski Novi, a ne Novi Grad.