Goranu Dragiću, jednom od najvećih slovenskih košarkaša, priređen je spektakularan oproštaj nazvan "Noći zmaja". A spektakl nisu činila samo imena koja su se pojavila u Stožicama (Dončić, Jokić, Nowitzki, Nash, Scola, McHale, Bosh, Bodiroga...) već i sadržaj koji je ponuđen. Utakmica između sastava Team Gogi i Team Luka nije bila nimalo ozbiljna, što i nije trebala biti, ali je bila festival ljubavi prema kraljici igara i respekta prema jednoj igračkoj veličini koja je s 38 godina odlučila okončati karijeru obilježenu europskim zlatom za Sloveniju (2017.), ali i s 15 godina NBA lige u sedam klubova.
Osim igračkih finesa koje su, uz lagano rastrčavanje, ponudila dvojica ponajboljih košarkaša današnjice (Dončić, Jokić), vidjeli smo i zabavan program na poluvremenu s nastupom zbora Perpetum Jazzile, rock-skupine Joker Out, Zmajčica (plesačica) i akrobatske skupine Dunking Devils. Na kraju je sve završilo tako da su posljednji suigrači Gorana Dragića bili njegov otac Marinko, brat Zoran, sin Mateo i nećak Marko, koje je divovski Boban Marjanović (224 cm, zabio tri trice) dizao na zakucavanje. Osim toga, mogli smo se uvjeriti koliko dvostruki MVP NBA lige Steve Nash dobro barata i nogometnom loptom jer se igralo i na male golove. A njemu je, baš kao i Dragiću, najvažnija sporedna stvar na svijetu bila prvi sport. U to ime uključio se i Luka Modrić, koji se javio putem videoveze, ali je Dragiću poslao i svoju, Realovu, desetku potpisanu od igrača kraljevskoga kluba.
>> Našli smo najbolje fotke s Olimpijskih igara. Neke su dostojne Louvrea
Kad smo već kod Modrića, nadamo se da si on neće morati sam organizirati oproštajnu predstavu kao što je to svojedobno učinio Zvonimir Boban, jedini nogometni velikan koji je, otkako je Hrvatska samostalna, imao dostojan oproštaj. Kao da smo zaboravili da smo imali i Šukera, Prosinečkog...
Melankolično je pak ustvrditi da je od svih naših košarkaških veličina samo Andro Knego (1993.) doživio tako nešto. Nijedan drugi velikan (govorimo o neovisnoj Hrvatskoj) nije doživio da se njemu u čast priredi oproštajna utakmica ili barem gala-večera. Ako nitko drugi, onda su to svakako zaslužili Toni Kukoč i Dino Rađa, koji je pak sam financirao dokumentarac o sebi. Upravo je Rađa pozivan u Srbiju na razne košarkaške fešte, dok je Kukoč bio na oproštajima Vlade Divca i Saše Đorđevića, a u toj susjednoj zemlji čak je priređen oproštaj i Dušanu Kecmanu, košarkašu Partizana za kojeg se ne može reći da je velikan ove igre.
Još jedan košarkaški oproštaj u neovisnoj Hrvatskoj kojeg se možemo sjetiti bio je onaj košarkaškog suca Danka Radića, kasnijeg predsjednika HKS-a. Netko neupućen mogao bi pomisliti da je jedan sudac bio važnija osoba za hrvatsku košarku nego naši igrački velikani, što bi bio vrhunac zanemarivanja veličina poput Kukoča, Rađe, Vrankovića i, dakako, Petrovića. A upravo će se Draženu u čast 5. rujna u Areni Zagreb odigrati memorijalna utakmica koju također ne organiziraju sportske institucije nego je u pitanju inicijativa obitelji Petrović koju je, srećom, financijski poduprla Vlada RH.
VEZANI ČLANCI:
I sve ovo dovodi nas do pitanja – zašto Hrvati ne odaju počast svojim legendama? Pa zar rukometni mag Ivano Balić ili pak Janica i Ivica Kostelić nisu zavrijedili nekakav spektakl s obzirom na to koliko su bili spektakularni njihovi rezultati? No, kako za takvo što treba puno dobre volje i poštivanja vlastitih veličina, a bogme i sredstava, očito je da toga u nas nedostaje. Većina spomenutih preponosni su da bi to činili sami, no čini se da to drugačije ne ide. Uostalom, i Dragić je u velikoj mjeri, sa svojom ekipom, dosta toga pokrenuo sam, doduše uz veliku pomoć nacionalne turističke zajednice koja je ovu prigodu, uz prijenos u 10 zemalja, iskoristila za promociju Slovenije.
Hrvatski narod ima puno zvijezda pa je logično da ne možemo 365 dana se opraštati dok naše komšije svoje dvije-tri stvarno propisno isprate u mirovinu.