Ova je Hajdukova sezona okončana porazom u Puli. I puno je bolja nego proteklih godina kada su se bijeli od naslova prvaka opraštali još u ljetnim danima. U ovom ritmu Hajduk bi negdje 2014. godine mogao voditi bitku s Dinamom do posljednjeg kola. Sada mu je Dinamo pobjegao tek u studenome, tih sedam bodova, plus gostovanje Hajduka u Maksimiru, praktički je nenadoknadivo. Samo bi se neko čudo moglo dogoditi da Hajduk u godini kada slavi stoti rođendan okonča sezonu naslovom. I trener Goran Vučević priznao je nakon utakmice protiv Istre 1961 da ne vjeruje da njegova momčad može stići Dinamo. No, govorio je Vučević i o slabom stanju momčadi.
– Igrači se žale na umor, kažu da se ne osjećaju dobro – rekao je Vučević.
Mi, obični ljudi, kad se ne osjećamo dobro, idemo k liječniku. Pa bi tako i Vučevićevi igrači, barem oni koji se ne osjećaju dobro, mogli do bolnice. Kad bi ih na pregled primio liječnički konzilij, vjerojatno bi završili po raznim odjelima. Od kirurgije pa do psihijatrije. Imena nećemo spominjati, sami će se prepoznati, valjda svatko tko se žali zna na što se žali. A Vučeviću je preostalo da, nakon što su prvenstvo i kup odlepršali, sad pokuša učiniti čudo u Europi. No, ta nada je baš utopistička. Hajduk se teško nosi s Lokomotivom i Istrom, a sad bi trebao preskočiti AEK i Anderlecht. Ipak, tko zna, za AEK i Anderlecht Hajduk je u stvari Istra. Koja ga je dva puta pobijedila. I kad se sruši i taj treći san, onda će oko Božića u Hajduku govoriti o novoj sezoni... Te priče slušamo godinama.
Na klupi će ostati Vučević, njega voli budući gazda Jako Andabak, a kako svi kukaju zbog fizičke pripremljenosti, Vučević će za rješenjem posegnuti u omladinsku školu. Ondje je Joško Vlašić, koji zna znanje, spreman je napraviti program i žrtvovati Blankin dio priprema kako bi s Hajdukom obavio temeljne pripreme. No, njegov dolazak znači čisti profesionalizam, kod njega nema hamburgera, pizza, noćnih izlazaka. A pitanje je odgovara li to svima. Na potezu je Hajduk.
Kako je men sram što navijam za hajduk?