Kao i na proteklom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, i na netom završenom Europskom prvenstvu u Njemačkoj HRT je pozvao mladog zagrebačkog sportskog novinara Andriju Cmrečnjaka (28) za ulogu vanjskog suradnika u službi komentatora utakmica. Cmrečnjak se drugi put u godinu i pol dana okušao na hrvatskom javnom medijskom servisu te mnogoj publici bio novi glas, odnosno nova pojava. Međutim, onim zagriženijim pratiteljima nogometa Cmrečnjak, ili nadimkom Zizi, vrlo je dobro poznat.
Riječ je o čovjeku koji je godinama bio komentator brojnih liga i sportova na programima Arena Sporta. Potom je postao i jedno od zaštitnih lica televizije MaxSport, u čijem su fokusu utakmice HNL-a, prvog ranga hrvatskog nogometa, a osim toga je znan i po radu na iznimno kvalitetnom i popularnom podcastu Tribina na YouTubeu na kojemu radi s Mihovilom Topićem, Josipom Kordom i Josipom Paušićem. S Cmrečnjakom, po mnogima najpotentnijim mladim sportskim komentatorom u Hrvatskoj, razgovarali smo o Europskom prvenstvu, radu na HRT-u te na MaxSportu u HNL okruženju, njegovim počecima, percepciji o medijima, zanimljivim sugovornicima i brojnim drugim temama.
Kakve su razlike između rada na HRT-u i MaxSportu? Na HRT-u vas je pratila znatno šira publika.
– To je najbolje opisati kroz moju obitelj jer je sve utakmice koje sam komentirao na Euru gledala moja obitelj, sve se obavezno doma gledalo. Gledale su se i emisije jer je postojala šansa da će tamo biti i moj prilog. Jednom prilikom mi je mama rekla: "Pa, sine, kako je to raditi na HRT-u?" Jer za stariju generaciju je HRT sve, kao da ovo drugo nije ni postojalo. Slično su mi govorili i ljudi na HRT-u prije prvih prijenosa: "Možeš ti to, bez straha, samo naprijed." Onda sam mami, ali i ljudima s HRT-a rekao jednu stvar: "Ljudi, je l' vi znate da ja ovo radim već šest godina?" Bez obzira na to što je to bio HRT, utakmica Gruzija – Češka je puno manji stres kad se radi nego utakmica Hajduk – Rijeka ili bilo koji drugi hrvatski derbi koji sam radio na MaxSportu. Zapravo sam na HRT-u bio jako opušten prvi put nakon dugo vremena, uživao sam i komentirao bez ikakvih kočnica. Sve u svemu, pristup poslu za Euro je bio puno opušteniji, pa i zdraviji, nego za HNL. Baš mi je bilo dobro – počeo je Cmrečnjak, pa dodao:
– Lakše mi je bilo raditi jer su na MaxSportu zagriženiji pratitelji. Euro na HRT-u prate svi, kako sam rekao, i cijela moja obitelj, pa i neki ljudi koji osim toga inače rijetko gledaju ili nikad ne gledaju. Dodatna je stvar što za Euro imaš više dostupnih podataka o momčadima i igračima, dok za HNL trebaš skoro sve pronaći sam. Nemamo baš neku kvalitetnu dostupnu bazu podataka.
Vratimo se malo unatrag. Kako ste uopće došli do posla sportskog komentatora? Jeste li studirali novinarstvo?
– Ne. To je bio splet velikog broja okolnosti. Za ovaj posao ne postoji škola, mora ti se jednostavno potrefiti. Čak i da završiš studij novinarstva, ne možeš baš računati da ćeš završiti na ovom mjestu. Moj prijatelj Jure Marti i ja godinama smo radili i igrali kvizove u kafiću Kalahari, sportske kvizove, kvizove općeg znanja, i tu smo upoznali jako puno ljudi. Oduvijek mi je bila želja biti novinar, to je bilo jedino čime sam se htio baviti u životu, uz možda kuhanje. Konobario sam u tom kafiću, organizirao i išao na te kvizove, i jednom prilikom je došao Mario Glavan (nap. a. komentator s Arena Sporta), upoznali smo se i ostao je oduševljen kafićem, ambijentom i svim ostalim. S vremenom smo se skompali i jednog ljeta nas je posjeo te nam pričao da se posao na Areni širi i da mu treba novih ljudi. Prvih pola sata njegove priče sam mislio da će trebati raditi na nekakvom portalu, a tek sam onda shvatio da je riječ o komentiranju. Nekoliko mjeseci smo imali probe, komentirali snimke utakmica, i malo-pomalo je došao taj trenutak, utakmica argentinske lige Estudiantes – San Lorenzo.
Što ste sve komentirali na Areni, je li bilo neobičnih prijenosa?
– Puno toga sam komentirao. Čak i nisam imao toliko puno "divljih" sportova. Od nekih neobičnih sportova koji mi padaju na pamet bili su skokovi u vodu, mogu reći da je to bilo neobično iskustvo. Arena je baš tvornica prijenosa, ritam je iznimno jak, i ne možeš uvijek biti jednako spreman za sve.
Nakon Arene, gdje ste ispekli zanat radivši sve i svašta u jakom ritmu, uslijedio je već prijelaz na MaxSport u ljeto 2022., gdje je fokus bio većinom na HNL-u.
– U potpunosti me dočekao drukčiji raspored. Nakon Arene, gdje imaš po pet-šest prijenosa tjedno, ovdje smo imali to jedno kolo HNL-a tjedno za koje se detaljno pripremaš, a onda tu i tamo odradiš neku utakmicu druge lige, futsala ili nečeg sličnog. Tu mi je postalo puno lakše i zabavnije, s puno više pravog novinarskog posla, interakcije s igračima, trenerima, kolegama novinarima. Tu sam uvijek na licu mjesta, a tamo sam većinom bio u kabini. Arena je super za nekog tko voli takve stvari, ali ja sam živ po prirodi, volim otići, vidjeti, razgovarati s ljudima. Uostalom, i mlađi sam. Dobar dio starijih kolega već je sve to odradio, proputovao i prošao, pa im sad odgovara biti samo u kabini.
Na pitanje o zanimljivim sugovornicima s domaćih travnjaka, s Cmrečnjakom smo se dotaknuli uvijek intrigantnog trenera Rijeke Željka Sopića.
– Sa Željkom Sopićem je uvijek veselo i zanimljivo. Meni je drag i nemam apsolutno ništa protiv njega. Jednostavno je takav, može ti se sviđati ili ne. Tko smo mi da sad njega idemo mijenjati? Možemo tako onda prigovarati i trenerima koji dođu na presicu i ne kažu ništa konkretno. Ja guštam u stilu izražavanja Sopića, donio je dašak nečeg novog.
Kako gledate na percepciju o medijima u hrvatskom nogometu?
– Imamo problem u HNL-u jer većina klubova gleda sve vezano za medijske nastupe kao neko zlo, nužno zlo. Nitko ne razmišlja o tome da ako pet puta u polusezoni u Večernjem listu napišeš članak o, recimo, Toniju Fruku, da je to fenomenalna stvar. Jako puno klubova je jako zatvoreno, igrači često dolaze s pristupom "joj, ja ne bih". Neki igrači, nažalost, ne znaju ili ne žele složiti dvije suvisle rečenice pred kamerama, kao da ne shvaćaju da sav taj javni prostor njima zapravo pomaže i da je to super stvar za njih. Kad zoveš nekog u podcast, oni često ne shvaćaju da se njima neće dogoditi ništa loše. Ne kažem da su to loši ljudi, dapače, nego su klubovi većinom jako zatvoreni prema javnosti. Nije stvar ljudi kao ljudi, nego više sustava.
Najbolji komentatori današnjice imaju neke svoje fraze koje su praktično patentirali i govore ih zbog nekog brendiranja i prepoznatljivosti. Od vas smo često čuli izraz "bombetina" za snažan udarac iz daljine, je li to svjesno i govorite li to ciljano često?
– Nije ciljano. Primjerice, ljudi se jako pale kad kažem "i tako dalje, i tako bliže", pa mi pišu da prestanem to govoriti i da sam dosadan. To je jednostavno izraz koji koristim, pokupio sam ga od profesora zemljopisa u srednjoj školi koji je to govorio, i to mi je ostalo tijekom života. Slično mogu reći i za "bombetinu". Uvijek sam taj izraz koristio dok sam igrao ili gledao nogomet, to je izraz koji me prati cijeli život. Nema tu puno filozofije i promišljanja, spontano je, i naravno da češće izgovaraš riječi koje koristiš i u svakodnevnom životu.
Jedna od vaših izjava s komentatorskog mjesta koja je posebno privukla pažnju je ona s utakmice HNL-a između Hajduka i Rijeke, kad ste u jednom trenutku prokomentirali "živinu" koju ste uočili. Kakve su bile reakcije nakon toga?
– Od tog je nastala cijela priča. Na Radio Dalmaciji su dan ili dva poslije utakmice imali cijeli program na temu toga što je komentator tada vidio. Ljudi su zvali stručnjake za biologiju i razne ljude, pa i mene da gostujem i opišem što sam vidio. To je bio samo djelić sekunde, proletjela je neka životinja koja nije bila ni ptica, nije bila ni neki običan insekt, nego nešto što nikad nisam vidio u životu i samo sam rekao što sam vidio ne razmišljajući previše o tome. Nastala je priča i u redu, sve pet, ali nikad svjesno ne idem za takvim stvarima kako bih postao viralan ili nešto slično.
Takvi trenuci baš ukazuju na spontanost ovog posla, zar ne?
– Zato je ovaj posao tako dobar, nikad ne znaš što te čeka, na utakmici, na putovanju, nakon utakmice. Jako je nepredvidivo i uzbudljivo. Ne znam čak koliko je to zdravo, možda je zdravije za živce i mozak sjediti u uredu od 9 do 5, ispunjavati Excel tablicu i točno znati kada ti smjena počinje i završava. Ali baš zbog te nepredvidivosti volim ovaj posao.
Koji su vam neispunjeni ciljevi u karijeri, nešto do čega još želite doći?
– Jedino mi je još ostalo komentirati utakmice hrvatske reprezentacije. Evo, s 28 godina sam praktično komentirao sve osim toga; europsko i svjetsko prvenstvo, najveće domaće derbije, strane lige, Ligu prvaka, mogao bih u penziju već sad (smijeh). Jedina želja koja mi je ostala je možda hrvatska reprezentacija, ali znam da je do toga jako teško doći, jer kad gledamo velika natjecanja, samo su tri komentatora u više od 30 godina naše samostalnosti komentirala utakmice naše reprezentacije – Božo Sušec, Drago Ćosić i sada Marko Šapit. Tu sam gdje jesam i jako sam zadovoljan. Obožavam našu ligu, naše stadione, taj šušur, tu napetost i stres. Htio bih raditi HNL još neko vrijeme – zaključio je entuzijastični i ambiciozni Cmrečnjak.
>> Ovo su supruge i partnerice naših reprezentativaca: Predivne dame najvjernija su im podrška s tribina
Samo naprijed Zizi. Ne slažem se sa tvojim stavom kako VAR treba ukinut ali imaš pravo na mišljenje.