Nešto se krupno zbilo na Poljudu samim dolaskom Marija Stanića, kapitalca koji se u zapušteni hram nogometa spustio s paketom svježih ideja da reformira dogmatiziranu „Hajdukovu crkvu“ i uvede klub u 21. stoljeće. Na prvi pogled, ne vidi se kome će biti teže: njemu s Hajdukom, jer slavni klub živi od stare slave, izvan vremena, ako ne i prostora, ili Hajduku s njim, jer jedan od priznatih „Ćirinih sinova“ ima diplomu slobodne i neovisne ličnosti. Objektivno, više Hajduk treba Stanića, da s njim napravi „veliki prasak“, nego što Stanić nije i dalje mogao bez Hajduka dokazivati svoju lucidnost. Pozitivno je što su se i u Splitu uhvatili za njega kao za slamčicu koja će veliki klub zaštititi da ne potone sasvim u hrvatsku prosječnost i da ne padne još dublje na europsko dno. Ako je (s)pao na to da ga nogometu podučavaju pikzibneri s Malte, i da se po Hrvatskoj provodi kao bos po trnju, na (do)sadašnjoj paradigmi teško Hajduk može očekivati bolja vremena.
S prvom lastom nije u Split stiglo Hajdukovo proljeće. Znakovito je da najnovija operacija spašavanja nije počela tradicionalnom sječom glavnoga trenera, da bi sve drugo moglo ostati na mjestu. Trener je bio na drugom mjestu klupskog prioriteta. Je li to nagovještaj da se mijenja matrica na kojoj slavni klub funkcionira posljednjih 15 gladnih godina (i više, samo su rezultati pokrivali unutrašnje slabosti), usitnjavajući kapital koji su stvarali prethodnici u bolja sportska vremena. Nije trebalo puno vremena da u Splitu objese još jednog Pedra, budući da je na Poljudu ostalo grobno mjesto rezervirano za trenera kojemu su od početka brojili dane, čak i kad mu je dobro išlo. Da se i sam nije pogubio u uskom prolazu između tribina i kancelarije, pa ga ne brane ni jedni ni drugi, ili da na terenu nije lošom igrom toliko mučio navijače da su mu oni prvi okrenuli leđa, Damir Burić teško bi izbjegao klupska “vješala“ na koja je unaprijed osuđen svaki trener koji od igrača skupljenih zbrda-zdola treba sastaviti pobjedničku momčad. koji od igrača skupljenih zbrda-zdola treba sastaviti pobjedničku momčad. Nakon smjene trenera na Hajduku je da nađe svoga Bjelicu, a ne da traži drugoga Burića. To je teži dio.
Red za ruski rulet
Ne treba čuditi što je dolaskom Stanića morao otići Burić: u Splitu počinje dizanje svih kriterija. Kao da drži ogledno predavanje na seminaru iz LOGIKE I FILOZOFIJE, „Hajdukov“ Kao da drži ogledno predavanje na seminaru iz filozofije, Hajdukov strateški savjetnik istresao je na početku 11 teza o Hajduku koje objašnjavaju što se u klubu događa, ali i navješćuje što bi sve trebalo mijenjati da se to više ne događa. Na počasnom mjestu stoji AMBICIJA, da klub ne prati nogometnu modu nego je stvara; potom REALIZAM, da je put od raja do pakla kratak; i dalje, redom, ZRELOST, ili se okrenuti tržištu ili sebi; ISKRENOST, ne zamarati se Dinamom, vjerovati u Hajduk; STRPLJIVOST, ne kupovati (lošu robu), osloniti se na „svoju djecu“: MUDROST, ne vrtjeti se u krugu, ako je prvi korak kriv, završetak neće biti sretan; METODIČNOST, biti dio Hajduka zahtijeva vremena, strpljenja i povjerenja; PRAGMATIZAM: Hajduk je dio HNS-a; SAMOKRITIČNOST, bilo je protoka igrača, nije bilo rezultata; OPREZNOST, ne stvarati paniku kad se izgubi utakmica; i na kraju SKROMNOST, ručak praviti od namirnica koje imate! Cijela bi se nova koncepcija mogla sastaviti od Stanićevih ideja o Hajduku i za Hajduk. Hoće li u „najsportskijem gradu na svijetu“, što se za Split može reći bez ikakve ironije, imati dovoljno razumijevanja za provjerenu teorijsku konstrukciju da u javnom poslu čovjek onoliko vrijedi koliko vrijede ideje koje zastupa i da je onoliko jak koliko je jaka ekipa s kojom djeluje. Nevjerni će Tome reći, ili već govore, da Mario Stanić ne može sa savjetničke funkcije mijenjati Hajduk. Ali, i jedan znamenitiji zaljubljenik u nogomet, Henry Kissinger, promijenio je američku vanjsku politiku dok je bio savjetnik u Bijeloj kući, a ne dok je sam vodio State Department. Ne treba otpisivati Hajdukova reformatora prije nego što je započeo reforme.
S antičkim mudracem uz sebe, Stanićev novi poslodavac spašavao je vlastitu kožu a ne samo budućnost Hajduka. Marin Brbić je, naime, u zadnji čas, da ne bude prekasno, uvidio da je on prva sljedeća žrtva, ako stvari ne pokrene s mrtve točke; bjelodano je od samoga početka da i on stoji u redu za ruski rulet, čak i na čelu kolone. Hajduk tako funkcionira: lako bira i još lakše smjenjuje, što dodatno generira posvemašnju nestabilnost u klubu! U prvom mandatu, Brbić je bio dobar prinudni upravitelj, koji je ispunio osnovni zadatak – da klub spasi od bankrota. Takvo je bilo stanje u blagajni koje je potiskivalo u drugi plan stanje na tablici; bez novca se ni u crkvu ne ide. Pitanje je bi li i Hajduk napravio bolje da je prije Brbića, ili s njim, kakvim fiškalskim manevrom bacio u koš velike dugove, kao što je to učinio Dinamo, i da je u novi život ušao bez starih opterećenja? Dok se zagrebački klub pripremao za neprijateljsko preuzimanje sve vlasti u hrvatskom nogometu, kao da se sam Al Capone doselio u Maksimirsku šumu, u Splitu su se držali skrušeno, kao da klub vodi Majka Terezija.
Mislili su, romantično, da cilj ne opravdava sva sredstva i da je u nogometu princip važniji od rezultata pa su se nekorisno zatvorili u bunker; otud su prekomjerno granatirali dobro (za)štićene položaje Zdravka Mamića, umjesto da metu u vlastitom dvorištu i organiziraju klub da može izdržati divlju konkurenciju. To se Hajduku vraćalo kao bumerang, i kod sudaca, i kod administracije. Pri prvobitnoj akumulaciji kapitala u hrvatskom nogometu Dinamo se prometnuo u bogataša, a Hajduk iz sezone u sezonu spuštao na sirotinjski rang. Mogu u Splitu i dalje dokazivati da svi nisu bili jednaki pred zakonom; što im to vrijedi kad ni u Međugorju nema pravice.
Je li i Marin Brbić poslije nekoliko mačića koje je morao baciti u vodu zaključio da će i sam završiti u močvari ako je ne počne raščišćavati? Treba li (i) tako shvatiti angažiranje strateškog savjetnika u osobi koja se karakterom i znanjem izdizala iznad nogometne kaljuže? Vrativši se u Hajduk, mimo upozorenja da se samo zec vraća starim putem, i da ga lovci obično ustrijele, Brbić je zatekao nered koji je tražio vođu da izvuče klub, a ne više prinudnog upravitelja da ga sanira. U prvih nekoliko lakih odluka, novi/stari predsjednik potrošio je sve džokere a da nije otvorio pitanje za milijun dolara: kako će vratiti Hajduk na nekadašnje pozicije? Kad se morao odreći talentiranog Siniše Oreščanina, zbog njegova dugog jezika i kratke pameti (i nesreće na terenu), išao je linijom manjeg otpora rehabilitirati „svoga“ trenera kojeg su „glavosječe“ smijenili u paketu s njim; s moralnoga gledišta, bilo je to shvatljivo, jer se ni jedna ni druga smjena nije potvrdila, ali sa sportskoga veoma rizično; Damir Burić u međuvremenu je uglavnom apstinirao ili igrao epizodne uloge u malim klubovima. To je bio prvi veliki dokaz da Brbić nije bio dovoljno svjestan koliko se Hajduk u međuvremenu promijenio (na gore), da bi s politikom kontinuiteta i povratkom na staro mogao prekinuti dugu spiralu neuspjeha.
Kriza rezultata podizala je do usijanja atmosferu oko Poljuda: uprave su bile pasivnije nego što su smjele biti usred nevere, a navijači agresivniji nego što bi mogao podnositi i stabilniji klub. Sve su se silnice u Hajduku i oko Hajduka okrenule protiv Hajduka, a one izvanjske stalno su sapunale dasku, igrajući se s neuspjesima Hajduka kao s vlastitim uspjehom, ne bi li i tako pojačale svoju superiornost. Glavni konkurent oholo je mahao milijunima, slavio naslove pred tisuću navijača (u Split bi došao cijeli grad i okolica od Zadra do Dubrovnika) i demonstrirao moć; u frustriranom Hajduku bilo je sve teže raditi, čak i na terenu, što su na svojoj koži, ali doslovno, osjećali i (naj)zapaženiji grači. Čuvena kašeta brokava uvijek je bila neudobna; s vremenom je postala krajnje nekomforna, jer su se u njoj skupljale oštrice svih mogućih nezadovoljstava, ne samo navijačkih, ni samo sportskih. Tko je posljednjih godina dolazio na čelo Hajduka ili na Hajdukovu klupu, morao je na ulazu na Poljud ostaviti svaku nadu da će ispuniti prirodna, a opet megalomanska očekivanja: toliki je bio nerazmjer između stanja na računu i stanja na terenu, između kvalitete igrača i nerealnih želja navijača. Pitanje je bi li i Jürgenu Kloppu bilo teže s takvim Hajdukom osvojiti prvenstvo Hrvatske nego s Liverpoolom Ligu prvaka! Neće sa Stanićem tek tako poteći med i mlijeko, ako se novom sportskom projektu ne doda i novi model kluba. I vlasnički i upravljački.
Ljubav i nezadovoljstvo, čak i mržnja, smjenjuju se godinama u refulima u Hajduku; čuveni splitski ringišpil vrti se iz sezone u sezonu u začaranom krugu, između Našeg Hajduka, koji se prometnuo u boga i batinu kluba, Nadzornog odbora, koji izvršava njegovu volju, i predsjednika kluba, koji bira i smjenjuje trenera i sportskog direktora, prije nego što vladari iz sjene ne smijene njega. Tako su anonimni Kos i Huljev ispod svih radara sjedali u fotelju koja bi trebala biti rezervirana za najveće Hajdukove ličnosti. I tako su kojekakvi šarlatani dolazili na čelo struke: lonac je birao poklopac, a ni jedan nije bio po mjeri Hajduka i njegovih potreba. Kad bi i najbolje države funkcionirale na tom principu posvemašnje nesigurnosti i vladavine mediokriteta ni one ne bi bile uspješnije od Hajduka. Deficiti Hrvatske mogu se detektirati na uzorku s Poljuda, gdje se više zna tko plaća nego tko sve pije. „Mali Marinko“ bi, da vidi što se događa s njegovim klubom, napisao da je to „kažin“; u njemu nema ljubavi, ali nema, za razliku od pravoga bordela, ni novca. Nije dovoljno mijenjati plahte, čak ni osoblje; treba ga napustiti. U klubu koji ima najbolji stadion u zemlji, najodanije navijače i donedavno najbogatiju tradiciju, mora se znati tko što radi i tko za što odgovara. Uskladiti do kraja prava i obveze.
Gradili svoje Obrovce
Za izlaz iz depresije, Hajduku treba plan koji će ujediniti klub i navijače, trenere i igrače, sve koji vole klub. Zna se da ih ima mnogo i da su dobro raspoređeni. U neimaštini, ljubav je mač s dvije oštrice. U 15 posnih godina, koje bi Splićani, Dalmatinci i ostali ovisnici o mitskoj bijeloj boji, raspršeni i obeshrabreni po cijeloj zemlji (i šire), najradije zaboravili, slavni klub potpadao je sve više pod razorne utjecaje pesimističkog duha koji je svojedobno formulirao njemački filozof Schopenhauer: „Danas je loše, svaki dan bit će lošije sve dok ne dođe najgore“! I išlo je tako iz sezone u sezonu: klub je tonuo prema najgorem jer ni vlasnici ni vladari u klubu nisu bili svjesni da se i u sportu ne žanje ono što se prije toga nije posijalo. Hajdukovi pravi vlasnici, grad Split i njegov gradonačelnik, davno su trebali reagirati, u nedostatku rezultata. Vlasništvo obvezuje; nije važno gdje gradonačelnik sjedi za vrijeme utakmice, važnije je što radi između utakmica, da podigne klub do granica njegovih mogućnosti. Hajduk ima sve adute da bude uspješan: brend, publiku, tržište. Ali, da bi dobio premiju, mora kupiti srećku. Svaka je garnitura dosad najavljivala više nego što je mogla napraviti s praznim džepovima, a nije imala plan kako džepove napuniti. Hajdukovi bi emisari obično obilazili “buvlje pijace” tražeći spas među isluženim igračima i posjećivali sirotinjske tržnice gdje se trguje robom kojoj je istekao rok trajanja. Ne treba ići u „Londru“ da bi se i u Splitu gradu znalo tko (ne) smije kupovati jeftine stvari. Od ono malo novca što bi dobio od prodaje djece koja još nisu naučila hodati po terenu, Hajduk je gradio svoje Obrovce. Tržište bi kaznilo takvo ponašanje, da je Hajduk izišao na tržište. Sve se rješavalo administrativno: iza svake sušne sezone, obično bi palo nekoliko nedužnih glava, a nastavljalo istim putem, tj. stranputicom prema sve udaljenijem cilju. Ukratko, Hajduk se vrtio u krugu od neimaštine i nesigurnosti do improvizacije i depresije.
Model „narodnoga kluba“ ne mora biti loš, ako se poštuju linije razgraničenja tako da uprava upravlja, da nadzornici nadziru, da treneri treniraju, da igrači igraju i da navijači navijaju. U organiziranom klubu, uloge su striktno podijeljene. Kao i u državi, koja ne spada u sporedne stvari na svijetu. Dosta se koplja lome baš oko Našeg Hajduka: je li preuzeo vlast ili vlasništvo? Tko ne vjeruje, neka dobro prouči kako je u drugim klubovima: navijači su dodana i dodatna vrijednost, i kluba i momčadi. Ako bi i htjeli upravljati klubom, navijači bi u Hajdukovu slučaju morali prije toga dokazati da su u stanju upravljati sobom.
Iako dolazi za savjetnika, a ne za predsjednika, Mario Stanić mogao je ohrabriti sve one koji misle da bez radikalnih promjena u klupskoj politici ništa se ne može promijeniti nabolje. Ove je sezone nastupio novi trener, zavladao novi predsjednik, dovedeni su neki doista vrijedni igrači, uz to i hajdukovci po uvjerenju; pozitivna bilanca svodi se na to da klub ima najviše članova, da je na Poljudu bilo najviše gledatelja (u tu kategoriju ne spada i podatak da je platio najviše kazni). Financijski, klub se drži iznad vode, ali zato što po Europi prodaje vlastitu djecu poslije završene osnovne škole. Sportski rezultati su porazni: u Europi Hajduk nije dočekao jesen, u Hrvatskom kupu nije doživio proljeće, a u prvenstvu Dinamu više ne treba ni pomoć sudaca; Nenad Bjelica je ta prevaga. Taj racionalni trener nije skup, on je jeftin vidi li se koliki je novac priskrbio Dinamu; on ne troši igrače, on ih stvara, prati li se metamorfoza njegovih novih marki (Petković, Perić, Oršić). Tko je Splićanima branio da angažiraju Mislava Oršića kad je bio pred vratima Poljuda, da u talijanskoj drugoj i trećoj ligi otkriju izgubljenog Petkovića, umjesto da se brukaju s Almeidom i Bilušem, dovodeći ih iz duboke mirovine, kao da ih mogu pomladiti u Splitu. Bježe Hajduku djeca iz Skradina, koji je disao kao jedan za Hajduk, odlaze talenti iz Zadra, Šibenika, Solina, Splita, iz doline Neretve, odasvud iz dalmatinskog bazena, gdje je Hajduku nekad bilo dovoljno da upre prstom pa da se svaki igrač pojavi pod Murvom. Ne može Hajduk aktivirati dalmatinski dišpet kad većina njegovih igrača nema takve emocionalne prijamnike i kad više Dalmatinaca igra u Zagrebu nego u Splitu. Novac je postao najveća ljubav i u nogometu. Shvaćaju li to i u Hajduku?
S Marijem Stanićem mogao bi se na Poljud useliti Senekin borbeni duh: „To što su stvari teške ne znači da trebamo bježati; zato što bježimo, one su teške“! U nekom filozofskom smislu, i stilu, novi Hajdukov strateg postavio je temelje za promjenu klupske paradigme s kojima bi se splitski klub mogao vinuti ponovno u vrh hrvatskoga nogometa i vratiti na europsku scenu, ako vladari iz sjene ne odustanu prije vremena i od Stanića i od njegova nauka.
Povratak pobjedničkog duha
I dosad su u Splitu mijenjali ljude kao čarape, i trenere, i sportske direktore, i predsjednike, također, a da je poslije svake kadrovske promjene bilo uglavnom još gore; nije se diralo u model koji proizvodi neuspjehe. Marinu Brbiću se mora priznati da se odvažio u posljednji tren dovesti pojačanje koje neće zabijati golove, ni promašivati šanse: da je s time (s njime) počeo novi mandat, Hajdukov predsjednik bio bi u jačoj poziciji kad bude Torcidi objašnjavao da mora koristiti usluge nekadašnjih Dinamovih ljudi da bi vratio Hajduk na nekadašnje slavne pozicije. Nije posve jasno je li se iz Splita iselio pobjednički duh pa ga treba uvoziti, ili je s neuspjesima kluba prekinuta veza s bivšim igračima i sadašnjim trenerima koji bi mogli konkurirati za klupu da Mario Stanić ne ostane zapamćen po tome da je dobro objašnjavao stanje Hajduka, ali da ga nije promijenio. Ne uhvate li se svi hajdukovci za isti štap, što i nije lako očekivati, lijepe ideje neće još jednom vrijediti ni pišljiva boba.
Na novom početku, Hajduk se mora osloboditi autsajderskog kompleksa, da se ne bi vječno zadovoljavao drugim mjestom, i odreći nerealnih želja, da ne bi i dalje imao velikih briga. Svaki novi projekt, i u nogometu, osim ljudi i ideja, mora ukalkulirati i vrijeme. Sve što se radi preko noći, ujutro se lako ruši.
>>> Pogledajte kamp vatrenih za Euro 2020.
A kaj vam pišem godinama! Ispadate vi neprijatelji Hajduka,a ja prijatelj!