– To mi je dala jedna gospođa na tribini kada je doznala da sam iz Hrvatske – rekao je Joško.
Na papir formata A4 bile su nalijepljene Blankine fotografije uz potpis – Blanka is the best!
– Ljudi moji, ovo je ludilo, još jedna sportska bajka sa sretnim završetkom! Mi smo prije 42 dana bili u crnoj rupi, svjetlosnu godinu udaljeni od finala Svjetskog prvenstva i onda još jednu od postolja. Nakon nastupa u Monte Carlu, odlučili smo propustiti natjecanje u Švedskoj i krenuti u trenažni proces za SP. Htjeli smo da u ovoj gnjiloj godini barem nešto dobro napravimo jer sve je išlo nizbrdo. Sve ove godine sigurno smo plovili rijekom uspjeha, a onda smo odjednom zalutali u nekakav rukavac iz kojeg nije bilo izlaza – rekao je Joško Vlašić.
Treninzi nisu pokazivali ništa dobro, a onda je stigao nalaz pregleda magnetnom rezonancijom nakon kojega je pala odluka da se ne ide u Južnu Koreju. Joško prepričava...
– Dva dana poslije Blanka je ipak odlučila ići na SP, a istoga dana na treningu poslijepodne je kazala – ajme, zašto sam rekla da idem!? Ipak, ja sam u dvorani vidio "visibabu", tračak nade, a kada je na treningu dan prije puta preskočila 1,95, znao sam da je ta visibaba vjesnik nečeg dobrog.
Blankin trener Bojan Marinović samo je dodao:
– Sjajno je kontrolirala zalet. I, ono što je najvažnije, slušala je sve što sam joj govorio. Neke visašice samo bi odmahnule glavom i napravile po svojem – istaknuo je Bojan.
Standardna taktika obitelji Vlašić: prvo tjednima pričati o ozljedama i pripremiti teren za eventualni neuspjeh, a onda otići i pomesti konkurenciju.