Svi su na određeni način potencirali Barcelonu kao budućeg prvaka Europe. U toj situaciji košarkaški virtuozi, majstori iz Splita, nisu se izgubili. Znali su svoje vrijednosti. Trener Željko Pavličević, koji je došao u POP 84 u trenutku kad je ta momčad izgubila i Rađu i Sobina i Duška Ivanovića, nije gubio vjeru u sebe i svoje igrače. Dao im je više slobode u igri, više atraktivnosti, više improvizacije, ali s čvrsto određenom koncepcijom igre, jasnom fizionomijom i košarkaškom kulturom i nesebičnošću koja ipak uvijek ide od glave. I zato svi toliko vole Tonija Kukoča, koji nikad ne misli na sebe, već uvijek na druge.
Tim je rečenicama, analitičnim, odmjerenim, a opet toplim, bez suvišne patetike, Boris Mutić u pariškom Bercyju 1991. godine pred kraj utakmice u kojoj su se splitski žuti i treći put u nizu popeli na krov Europe sažeo složenu formulu trijumfa za koji će i sam Kukoč trideset godina poslije reći: “Da, bila je to možda i naša najveća titula.” I koliko god je bio čudesan talent, naizgled odjednom usamljen, i taj je naslov Jugoplastike, kao i sve njeni prethodni, nosio potpis momčadi. Jer, ni u tom finalu ni u polufinalu protiv Scavolinija Kukoč nije bio među dva najbolja strijelca, već su to bili Savić i Perasović, odnosno Lester. I nije da je bilo prvi put... Jer, i klincu koji je rastao gledajući neponovljive drame Cibone i Jugoplastike brzo je postalo jasno da, kad zaustaviš i Tonija i Rađu i Ivanovića, odnekud uvijek iskoči – Sobin! Ili Naglić. Začarani krug...
Trijumf u Parizu, a u travnju su od njega minula točno tri desetljeća, bio je posljednji čin trilogije koji se nije trebao dogoditi ni po Aleksandru Tijaniću, kolumnistu Nedjeljne Dalmacije, a ni po još nekim kroničarima iz tog burnog vremena, uvjerenima da će se baš pod svjetlima Bercyja ogoliti istina kako je sva čarolija Jugoplastike bila u briljantnom umu trenera koji se tada nalazio već na suprotnoj strani. Nadmudrio ga je duboko podcijenjeni zagrebački stručnjak na splitskoj klupi, kojeg je cijelu karijeru pratila priča da mu je glavni adut “spika”, pa otud valjda i nadimak Spiker. I koji s dva naslova prvaka Europe, jer jedan je osvojio i s Cibonom, nikad nije dočekao priliku na klupi naše reprezentacije. Ali čak ni velika momčad ni veliki trener nisu dovoljni za osvajanje Europe, nego i klub mora biti velik, organizacijski besprijekoran. A Jugoplastika je to bila. Vodio ju je Josip Bibić Biba, koji je tih godina na Gripama radio i spavao. Na godišnji odmor nije otišao četiri godine. Onda je počeo rat. I “hotel Ritz europske košarke”, kako je najljepšu stanicu svoje karijere nazvao Božo Maljković, zatvoren je na vrhuncu slave. Isprativši u svijet i posljednju veliku zvijezdu. Najvećeg “konobara” u povijesti košarke.
Jedan od briljantnijih bisera na temu Kukočeva konačnog primanja u Kuću slavnih bio je onaj da Srbi pucaju od muke jer sada tamo imaju manje velikana od Hrvata! Da, sigurno im je epohalno teško s 11 medalja nakon razlaza, samo devet Obradovićevih trenerskih osvajanja Eurolige, Jokićem kao legitimnim kandidatom za MVP-a NBA lige itd. I da se jave za podjelu autorskih prava na Kukoča, ne bismo mogli puno reći budući da ga je u seniorsku košarku uveo Moka Slavnić, da su ga učili i promovirali Maljković i Aco Nikolić, i da je sa Svetislavom Pešićem postao juniorski prvak svijeta u Bormiju. Kukoč je bio produkt škole koja je odavno zatvorena. Ne zanemarimo i poljubac s neba po pitanju talenta. To se već ne dobiva u školi. I ne treba razbijati glavu onim “zašto tek sada”. Nama bi možda odgovaralo da je još kasnije, jer tko zna kad će sljedeći. A i uvijek se može pozvati na onu “što kasnije, to ugledniji gosti”.
Vijest o primanju među besmrtne Kukoča je zatekla baš u Splitu, baš o 30. godišnjicu velikog trijumfa žutih i baš u danima polufinalnih dvoboja Splita i Cibone. Na Gripama, gdje je sve počelo, “sa suzama nakon jednog poraza od Cibone”. Već koju godinu kasnije plakali su cibosi gledajući vlastiti pad. Rivalstvo nije umrlo, iako je daleko od zlatnih dana. Koliko, možda su najbolje otkrila ona priopćenja klubova u uvertiri serije. Napisali nešto jedni, pa drugi, pa opet prvi i tako u krug, da ne znaš tko tu koga, a sve je ličilo na pomalo bizaran, navodno posljednji razgovor Krleže i Andrića na jednom primanju...
– Pišeš li nešto?, pita Krleža.
– Više ništa, odgovori Andrić.
– E, baš šteta...
– A ti? Pišeš li ti šta?
– O, da! Sad baš dosta pišem.
– E, baš šteta...
Eto tako otprilike. U nedostatku boljega, ostalo nam je još samo to naše... Podjebavanje. Pa i to je nešto.
>> Pogledajte veliki intervju s Robertom Prosinečkim
