U prva tri kola u Španjolskoj razultati su bili više manje očekivani – najviše toga bilo je "ispremiješano" u našoj skupini B. Uopće, ex-Yu reprezentacije na ovom prvenstvu predstavljaju većinu iznenađenja: jedno pozitivno, jedno negativno i jedno s neočekivanim obratom.
S konačnim odlaskom onih generacija koje su prve košarkaške korake napravile u istoj državi, i preuzimanjem scene od strane zadnje generacije koja nije rođena u zasebnim državama, stvari "sjedaju na svoje mjesto", a ničije mjesto nije više rezervirano. Pogotovo na današnjoj košarkaškoj karti svijeta - svaki uspjeh treba iznova graditi i truditi se za njega.
Od Srbije, prvi put bez Crnogoraca i desetkovane otkazima, nije se ni očekivalo nešto naročito, ali su iznenadili padom "bez ispaljenog metka" i brzim odlaskom kući. Ako se zaljuljani stolac i izmakne ispod izbornika Moke Slavnića, to bi za njih mogao biti veliki dobitak – ukoliko ga to vrati u rad s mlađim kategorijama, gdje je jedan od najboljih na svijetu i korisniji nego trener kluba ili reprezentacije.
A kako će se Srbija dalje provoditi, i koliko će se njihovih internacionalaca odazivati pozivu na natjecanja u kojima će im i Crna Gora biti konkurencija, nemoguće je predvidjeti.
Najugodnije iznenađenje su Slovenci, kod kojih je također bilo otkaza zvučnih imena – malo bi se tko kladio na njihove tri pobjede i prvo mjesto u skupini, no oni su s dosta koprcanja i planinarenja po višima na kraju osvojlili vrh skupine D.
Jako srce "fantje" su pokazali već u utakmici s Italijom, kad nisu dopuštali da ih prednost nominalno jačeg protivnika demoralizira te su malo pomalo načinjali talijansko vodstvo, da bi ih u zadnjoj minuti prestigli, opet prosuli tu prednost i fenomenalnom tricom Lakoviča u zadnjoj desetinki sekunde pobijedili.
Uz manje nesigurnosti odradili su i jači trening s Poljskom, a onda je došla Francuska, jaka kao zemlja, koja je povela s 15 razlike, uz suđenje kakvo ne bi imali ni usred Pariza (više tehničkih grešaka slovenskoj klupi, isključenje Nesteroviča početkom treće četvrtine).
No, ništa od toga nije demoraliziralo naše susjede, kojima čak ta pobjeda nije bila neophodna – već su ostvarili dvije i prošli dalje – ali su svejedno zapeli i sjajnom igrom dostigli i prestigli Gale, da bi na samom kraju utakmice iscrpljeni Tony Parker umjesto dva bacanja za produžetke pogodio samo jedno. Utakmica puna obrata, koja kida živce i ubrzava krvotok, jedna od onih zbog kojih se kaže "I LOVE THIS GAME!"
Naši komičari vole praviti loše viceve na račun veličine Slovenije, ne možemo odoljeti, a da ne kažemo u tom stilu da "Janezi imaju srce veće i od svoje države". Ako barem još malo održe takav natjecateljski tonus, eto ih s vizom za Peking, a dalje tko zna što sve može biti.
A naši? "Kako su se nadali, dobro su se i udali" – uz neočekivano obilan miraz. Hrvatska nam je kidala živce - ali nažalost ne napetom, nego kilavom igrom protiv Latvije koja je grizla, te ne pretjerano uvjerljivom predstavom protiv Portugala, kad je jedna četvrtina pod punim gasom bila dostatna za neophodnu pobjedu.
A onda su došli Španjolci, njihovih prethodnih 28 pobjeda (zakon velikih brojeva!) i mala dekoncentracija tog favorita, uz koju su hrvatski košarkaši bili već dovoljno probuđeni da uzmu ono što im se nudilo (pa ga opet ispuste iz ruke i, na čistu sreću, opet uzmu natrag).
Bez nekih imena koja bi jako dobro došla, Hrvatska ipak na ovom Eurobasketu pokazuje ne samo sve mane, nego i većinu vrlina svoje košarke. Moglo bi to i bolje, još mnoge gumice treba pritegnuti da ne kapaju, ali je srećom zasad i ovo bilo dovoljno dobro.
Repeši bi se moglo zamjeriti što je npr. umjesto Lukše Andrića koji ipak ima euroligaško iskustvo poveo jednog neiskusnog Baraća (vađenje iz rupe u koju je naša košarka upala je make-or-break situacija, nezgodno za kaljenje novaka), i zašto na bekovima ne spari Popovića i Kusa – hladnokrvnost ovog drugog bila bi dobra protuteža povremenom divljanju ovog prvog – ili, kad smo već kod para rutiner/inspirativac, ne spoji Planinića i Ukića (koji je i protiv Latvije nekim ključnim koševima iz teških situacija omogućio dostizanje rezultata, ali ga nitko nije slijedio u tome), s Tomasom i Stojićem (kad već tu nije šuter Baždarić) kao rezervama.
Neiskusni Barać je na terenu bio "crna rupa" u trećoj četvrtini, te je tako propala prilika da se žestokim tempom prednost dodatno poveća, Španjolcima utjera "voda na uši" i izazove ih na greške koje bi nam pobjedu osigurale i prištedile nas onog glavinjanja pred kraj, kad se čistom srećom jezičac vage zaustavio na rezultatu koji je za nas više nego pozitivan – zahvaljujući pobjedi Portugala, u krilo su nam pala četiri boda, pravi dar s neba kakav nam je odavno nedostajao. Tako Repeša, griješio ili ne (zašto je Markota protiv Španjolske zaboravljan na klupi, a dobro je ušao u utakmicu?), ipak ima izvrstan rezultat, a to je najbitniji kriterij.
Slijedi nam križanje sa skupinom A, i prva utakmica s nominalno najslabijim Izraelom, protiv koje je najveća opasnost još koja "žuta minuta" u latvijskom stilu; ako je ne bude, osokoljeni Repešini izabranici mogli bi i Grcima biti kost u grlu.
Između Grčke i još jače Rusije – Scile i Haribde – nazire se prolaz ne samo u Kinu, nego i u zonu medalja (ups, recimo da to nismo rekli, prerano je....).
Slovenija bi svojom igrom mogla i Turke svladati, čeka ih i okršaj s "Dirkom Nowitzkim i još četvoricom na parketu" u kojem sve ovisi o inspiraciji rečenog D. N., a poraz od Litve koja je strašno jaka mogli bi si i dopustiti.
Francuzi će imati okršaj s Litvom koji bi mogao biti jedna od zanimljivijih utakmica cijelog prvenstva, s "Dirkom + 4" Jaskevičius i družina ne bi trebali imati bitnijih problema, a tu je uvijek i mogućnost da Talijani nakon slabog starta konačno ubace u brzinu i još malo promiješaju karte skupine F.
Nakon prvih utakmica znat ćemo više, pa očekujte nove komentare.
