Konačno je i on, jedan od najvećih hrvatskih trenera iz ne tako razvikanog sporta, doživio zvjezdane trenutke. Nakon što je na najvećim svjetskim natjecanjima osvojio 24 medalje (među njima i dva olimpijska te po šest europskih i svjetskih zlata), o Nikoli Braliću (71) snimljen je dokumentarni film.
Tog posla, na kojem će joj domaća skromna sportska dokumentaristika biti zahvalna, prihvatila se Irena Škorić. Film je snimljen uz potporu HOO-a i Sportske televizije, a premijera održana u Kaptol Boutique Cinemi okupila je brojne sportaše, ponajprije bivše i sadašnje veslače, ali i simpatizere ovog rudarskog sporta.
Uz čovjeka koji je braću Sinković učinio dvostrukim olimpijskim pobjednicima te večeri bili su, dakako, i članovi njegove najuže obitelji. A oni, naviknuti na život u sjeni, kao da nisu vjerovali da je vrijeme da i oni nešto kažu o jednoj teško ponovljivoj trenerskoj karijeri. Mi smo pak s guštom popričali s protagonisticama ženske strane te priče – sa suprugom Đurđicom i kćeri Ivanom.
Gospođa Bralić ispričala nam je kako je krenula njena i Nikolina ljubavna priča, prije više od 50 godina.
– Naša veza započela je na prvoj godini faksa kada smo zajedno pripremali ispite iz anatomije i fiziologije. Prijateljstvo se pretvorilo u simpatiju, a potom i ljubav. Tako je krenulo naše čarobno putovanje.
A da se ono ne bi prekinulo, zbog iznimnog Nikolina entuzijazma koji je prelazio granice "dozvoljenog" izbivanja glave obitelji iz kuće, pobrinula se životna mu suputnica:
– Kružili smo kao Mjesec oko Zemlje, ali teško smo se nalazili u prostoru s obzirom na to da sam ja bila prosvjetni djelatnik, gimnazijska učiteljica tjelovježbe, i da sam imala praznike u ljetnim mjesecima, baš kada je Nikola bio najzaposleniji. No nije nas to poljuljalo.
On se nikad neće povući
Ta problematika bila je još osjetljivija iz perspektive kćeri Ivane:
– Ja sam oca ljeti viđala vrlo malo. Nisam nikad s njim bila na moru ili na putovanju osim ako me nije poveo na regatu. No tijekom školske godine bio bi prisutan. Nakon što bi s dečkima odradio jutarnji trening, on je išao na plac i kuhao ručak i ja sam uz njega naučila kuhati. Dakle, na taj način bio je prisutan, no zajednička ljetovanja i obiteljska događanja, to nije postojalo u našim životima jer je sve bilo podređeno veslanju.
A tatina mezimica prisjetila se konkretnog trenutka u kojem je osjetila kolika je Nikolina posvećenost onome što radi.
– Bila sam tada studentica, veslala sam za sveučilišni osmerac Pravnog fakulteta i oprao nas je pljusak. Kako sam na Jarun došla tramvajem, molila sam tatu da me odveze kući jer sam bila mokra do kože. On mi je na to odgovorio da ne može ostaviti svoje veslače usred treninga. To me je uzdrmalo pa sam se zapitala je li tati veslanje možda bitnije od mene. Tada sam se na njega jako naljutila.
No Ivana to tati danas više ne zamjera:
– Ja sam u djetinjstvu znala čime se tata bavi, ali tek kada sam bila srednjoškolka shvatila sam koliko je on i dobar u tome što radi. Premda sam se znala uz njega rolati na Jarunu, dok se za svojih treninga vozio na biciklu, ja to prije nisam percipirala. Ja sam shvaćala da tata svaki dan ide na posao i da povremeno putuje i da mi s putovanja donese tenisice kakve nitko nema ili neku dobru trenirku. I, naravno, slatkiše. Mene je to iskreno veselilo.
Svjesna da je njezin otac pri kraju svoje bogate karijere, nakon svečane premijere filma koji je i svojevrsno društveno priznanje, Ivana nam je kazala:
– Ovo je prvi put da će, gledanjem filma, više ljudi saznati ponešto o Nikoli Braliću. Jer, dosad su uski veslački krugovi znali tko je on i što radi i zato me ovo iznimno veseli i strašno sam uzbuđena. Drago mi je da je tata ovo doživio za svog života.
A Nikola bi svojim najdražim damama mogao priuštiti još niz uzbuđenja. Jer obje nekako vjeruju da se "pater familias" neće držati riječi kada je u pitanju potpuni odlazak u trenersku mirovinu.
– On kaže da će raditi do Olimpijskih igara u Parizu, no mama i ja u to ne vjerujemo. On će raditi sve dok bude fizički sposoban, dok može voziti bicikl. On se nikad neće povući i njega će morati maknuti kao još jednog trenera čije ime neću spominjati. To je njegov život. Njemu jest lijepo s mamom, sa mnom i unučadi, ali on je najsretniji kada radi sa svojim veslačima.
Tako govori Ivana Bralić Pančić, majka sedmogodišnjeg Nike i petogodišnje Anje, koji još nisu svjesni koja je sportska veličina njihov dida.
– Oni se vesele kada ga vide na televiziji, a Niko je par puta rekao da će i on biti veslač. Ja bih voljela da mi se sin bavi veslanjem, da to bude neki produžetak tatine priče.
A evo što o suprugovu najavljenom umirovljenju misli Đurđica Bralić:
– Ja se veselim tome da on održi riječ i da se s Parizom ostavi veslanja, u što sumnjam. Poznavajući svog Bralića, ako bude mogao raditi, on će nastaviti i nakon Pariza, u čemu će imati moju apsolutnu podršku kao i cijelu karijeru. Ja sam navikla na takav način života. Ja držim do sporta kojim sam se, kao gimnastičarka, i sama bavila. Osim toga, s obzirom na to da sam i ja završila KIF, razumijem koliko je veliko odricanje potrebno i koliko morate biti posvećeni ako zaista želite postići veliki rezultat. A nema ničeg ljepšeg nego kada osvajate medalju za svoju domovinu i kada se diže vaša zastava, a posebice kada se vama u čast svira himna.
Iz bolnice ravno na trening
A takva iznimna posvećenost ima i svoje naličje, a to je da je gospođa Đurđica morala supruga ponekad i bremzati. Posebice nakon operacija (oba ramena, kuk, bubreg) kada bi se on žurio vratiti svojim veslačima.
– Sjećam se da sam ga, čim je došao kući nakon operacije ramena, morala voziti na Jarun, još s otvorenom ranom.
Bi li za Nikolu nagli prestanak trenerskih aktivnosti, iz adrenalinskog posla u potpunu pasivu, predstavljao i zdravstvenu opasnost?
– Naravno da bi. Uostalom, on u trenažnom danu na biciklu prijeđe i po 50 kilometara dnevno i to je, s obzirom na to da je u međuvremenu dobio i dijabetes, za njega dobra rekreacija.
A ne tako davno Nikola nam je doista kazao da bi se nakon Olimpijskih igara u Parizu volio više baviti svojim unucima, što podržava i baka Đurđica:
– I ja bih voljela da se dida njima više bavi. Da zajedno bicikliraju, da ih polako uvodi u sport jer to su godine kada treba krenuti sa sportom. Doduše, Anja već dvije godine ide na sportsku gimnastiku, a Niko već drugu godinu trenira tekvondo.
I za suprugu i za kćer isti je najemotivniji trenutak Nikoline karijere.
– Bilo je to kada je u Riju s braćom Sinković osvojio svoje prvo zlato. A kada su četiri godine prije, u četvercu na pariće, osvojili srebro, plakala sam kao kišna godina jer sam znala da su te godine bili najbolji, no dogodilo se to s vjetrom što ih je stajalo zlata – prisjetila se gospođa Bralić.
