Nijedan strani trener nije tako prodrmao hrvatski klupski nogomet i pozitivno na njega utjecao kao Matjaž Kek (58) u onih šest godina u Rijeci. Ne samo rezultatski, zato što je razbio monotoniju Dinamova nizanja naslova, već i boreći se uporno za bolje uvjete u kojima se igra, za bolju infrastrukturu, kvalitetnije terene, poštenije suđenje i odnose.
Nije stoga čudno da su svi poskočili na noge kad je objavljeno da je Kek velika želja Maksimira. No, to se nije dogodilo, ostao je izbornik Slovenije. Što ga, naravno, nije spriječilo da dođe na odmor u Sukošan gdje je kao domaći i gdje ga i hajdukovci časte kao najdražega gosta. Iako je baš bijelima bio noćna mora.
Kako ste proveli ono doba izolacije? Je li vam to najdulje razdoblje u životu bez nogometa? Jer, nije ga bilo ni na televiziji...
Pa, imao sam u karijeri šest puta teške operacije tetiva i ligamenata koje su me odvajale od terena po pet-šest mjeseci. Slušao sam upute odgovornih, radio što je dopušteno, nije bila velika razlika između Hrvatske i Slovenije. Obitelj je nakon toliko godina doživjela da smo zajedno. Pokušao sam iskoristiti svaki trenutak da iziđem van, vozim bicikl. Nisam se opterećivao brojkama i informacijama, onime što čovjek nije mogao zamisliti za Novu godinu. Ne podcjenjujem bjelorusku ligu, ali ono malo nogometa što je bilo, nisam gledao. Pridržavao sam se preporuka, imam i žive roditelje, brinuli smo se za njih. Kao i svi drugi.
Imate, jasno, svoj pogled na dvomjesečnu karantenu...
Stvari počnete gledati drugim očima, premda ne bih rekao da je to sad nekakvo otrežnjenje, očišćenje i slično. Dogodile su nam se stvari koje ćemo i u vremenu pred nama morati gledati kao novi način života. Svi ćemo morati biti realniji, a prije svega odgovorniji. Ta je poruka izuzetno bitna, ali ne svodim je na to da vi i ja razgovaramo udaljeni tri metra jedan od drugoga, nego da budemo odgovorni s financijama, u komunikaciji, poštovanju, životnoj filozofiji. Nema više 70 tisuća ljudi na tekmi i 500 na svadbi. Ako će nas to ostaviti na životu, onda prihvaćam. Znate, imam i igrača u Bergamu i susjede tu u Sukošanu koji su iz toga grada. I kad čujete njihove priče, ne može vam biti svejedno.
Jeste li, kad je sve krenulo, imali dojam da se nogomet našao posebno na meti isticanjem teze da je baš utakmica Lige prvaka bila okidač za eksploziju zaraze u Europi? Počelo se propitivati i velike zarade u nogometu...
Bilo mi je čudno da se ne govori o tome kolike su zarade u Formuli 1, golfu, tenisu ili što se to događa u NBA ligi. Brojke su astronomske, nezamislive, no nogomet se tako razvijao u smjeru biznisa, i to malo šireg od samih igrača i trenera. A sad se počinje govoriti da će se to spustiti u normalu. Nogomet je samo dio života, pa ako će se cijeli život spustiti na realnu osnovu, onda će se spustiti i nogomet kao najbitnija sporedna stvar na svijetu, premda je to fraza koju ne volim. A da je samo nogomet taj koji se mora dovesti u red, to mi je malo isforsirano. Puno će stvari biti drukčije, pa i nogomet. Netko je i u tom “lockdownu” zarađivao dobar novac. Ma gledajte, vaditi iz konteksta PSG i Man. City, a zaboravljati za koliko se igra u Zaprešiću ili Varaždinu, dramatiziranje je preko potrebe.
Što je nogomet bez publike?
Ako ste gledali Bundesligu, koja se prva od jakih liga vratila, vidjeli ste koliko je nestala prednost domaćeg terena. Što su skokovi u Planici bez publike, slalom u Schladmingu, je li rukomet zanimljiv bez publike? Ne zamaram se time, pripremi se za ono što ti je dopušteno.
Jeste li se kao trener sudarali s problemima koje mogu izazvati razlike u visinama ugovora unutar svlačionice?
To je svakako tema. Onaj tko kaže da nije, izmišlja. Rekao bih ovako: kad je dobro, onda se o tome ne priča, svi zadovoljni. Čim je loše, počne se i to spominjati. Različiti su putovi kako se dolazi do novca u nogometu. Iznosi koji se vrte oko Neymara ili drugih zaista su nerazumljivi onome tko teško izdvoji 50 eura za ulaznicu. Oko novca je uvijek puno medijskih nagađanja, a kako se sada voli čitati sve senzacionalno, onda i to pada na plodno tlo. E sad, većinom svatko sam dogovara plaću. Ako sam ja sam nešto dogovorio s predsjednikom, pa zašto bih onda gledao u tuđi ugovor i bio ljutit što je taj bio uspješniji u dogovaranju. Važan dio nogometa sad su menadžeri, agenti, posrednici koji postaju sve moćniji. Već od mlađih uzrasta. I to se mora pravilno kanalizirati. Ne mislim da treba u njih pokazivati prstom i vikati “svi ste prevaranti”. Neki odgovorno rade svoj posao i zastupaju interese nas trenera ili igrača. Uefa i Fifa puno se bave rješavanjem toga. Devijacija je kad Raiola i slični postanu važniji od igrača.
Sve se češće suočavamo s idejom najbogatijih klubova iz najjačih zemalja da se zatvore u svoju, elitnu ligu. Biste li se vi mogli pomiriti s realnošću da ne možete ni doći u priliku izazvati nekoga od njih?
Naravno da je sve to skupa u nogometu stvar biznisa i novca. Juventusu je teško ići u Maribor ili Rijeku gdje neće biti 20 tisuća gledatelja. Ali ako gledamo kroz prizmu sporta, zašto Rijeka ne bi smjela pobijediti Milan, Dinamo Benficu ili Maribor Chelsea? Dakle, to je doktrina koja se kosi s mojom, sportskom, i baš mi je drago da se Uefa na čelu s predsjednikom Čeferinom čvrsto postavila protiv te ideje. Iako, imam osjećaj da se pomalo ta borba ipak gubi. Jer pritisci su ogromni. Ali, što će ti najbogatiji ako se trajno dogodi da ne bude publike i sve te mašinerije oko terena? Ne znam koliko je dobro u startu klasificirati do te mjere klubove.
Bismo li onome tko osvoji takvu, zatvorenu Ligu prvaka mogli priznati da je prvak Europe?
Tour de France osvoji netko od koga to ne očekujete, Grčka 2004. šokira sve i osvoji Euro, Celje mimo svih očekivanja osvoji naslov... Sportski gledano, to je preusko, ali s druge strane Atlantika imate NBA koja funkcionira strogo po principima biznisa i bojim se da polako idemo prema tome. Ako se bogati zatvore, pa njima će to postati dosadno. To vam je kao s ligom 10. U početku imate koncentraciju kvalitete, a kasnije shvatite da stalno igrate s istima i svi se napamet znate.
Koliko je važno u svemu tome za zemlje poput naših da je na mjestu šefa Uefe trenutačno Aleksandar Čeferin? I možemo li pretpostaviti pod kakvim je on pritiskom na poziciji koja je do 2020. djelovala lagodnom?
Ovo vrijeme nije mu naklonjeno, jer to je vrijeme teških odluka koje se nerijetko konfrontiraju i s epidemiološkim slikama i s interesima bogatih, pa i s logikom sporta. Što se naše regije tiče, mislim da je već u pripremi mandata pokazao koliko smo mu bitni, da će držati do nas kao što bi skandinavski šef držao do svojih. Na koncu, i suradnici su mu sad s našeg prostora, a i samim posjetima dao nam je važnost. Kad imate za protivnike predsjednike talijanskog, španjolskog ili engleskog saveza, onda vam je jasno kakvi su ulozi. Ne govorim to zato što je Slovenac, ali mislim da smo dobili čovjeka kojim možemo biti zadovoljni, koji nije opterećen veličinama, ligama petice. Fasciniran sam grupom ljudi koju je okupio oko sebe i koja se bori sa svim onim što lebdi iznad nogometa.
Jesu li treneri više nego ikad ugrožena vrsta? Jer, ne vrijedi više samo “lakše je promijeniti trenera nego 11 igrača”, nego i ona “tko daje novac, može što hoće”.
Uvijek su bili ugrožena vrsta. Kad se nađu nogometne “budale” koje tako rješavaju probleme, onda se brzo i dođe do kraja. Meni su baš ovogodišnje slovensko prvenstvo i Kup potvrda koliko je kontinuitet struke važan jer su ih osvojili Mura i Celje koji dugo nisu mijenjali trenera. Pa i ja sam bio šest godina u Rijeci. Kontinuitet donosi sigurnost, a oduzima alibi igračima koji često prođu neokrznuti. Nekad i vide da im je predsjednik lak na promjeni trenera.
Nedavno ste za Delo izjavili: “Mi u Sloveniji u stanju smo otpisati cijele generacije nakon prvih neuspjeha, i to ne samo u sportu”.
Moram reći da imamo vrlo kritičnu masu podcjenjivanja nečijeg rada. Slažem se da letvica mora biti visoko postavljena, iznad 100 posto, jer samo tako iz male sredine možete napraviti iskorak. Ali opet, kad se nešto ne dogodi, treba biti objektivan i uzeti sve kriterije po kojima se ocjenjuje uspješnost. Nama se događa da jedan veliki uspjeh donosi želju za stalnim ponavljanjem uspjeha, a baza nam je tako mala da je to nemoguće. Pa ne može Slovenija stalno biti prvak Europe u košarci. Zna se dogoditi da neko razočaranje i s njim povezane kritike izbrišu cijelu generaciju. Ova koju sada u Sloveniji vodim puna je “neispisanih listova”. Rekao sam jednom da ću položiti račune kada će mi većina igrača imati više od 50 nastupa za reprezentaciju. Sad je još teže doći do toga.
Nije slučajno ni da je Hrvatska postigla najveći uspjeh u trenutku kad su najveći igrači imali već više od 100 nastupa...
Tko to ne priznaje, tko misli da će u reprezentaciji u svakoj utakmici uvoditi 7-8 novih igrača, taj zaista ne vidi ništa. Dobro kaže Dalić, ne ulazi se u reprezentaciju nakon dva gola, niti se ispada iz nje poslije dvije slabije utakmice. Rusija se ne smije zaboraviti, to se mora poštovati, ali već sad se premalo priznaje da je Hrvatska i poslije toga započela iznimno uspješno smjenu generaciju jer su se pojavila tri-četiri igrača koji su se afirmirali te anulirali odlaske grandioznih figura. I zbog svega toga je postavljanje Dalića na mjesto izbornika jedna od najbitnijih odluka u povijesti hrvatskog nogometa.
Hrvatska i Slovenija – što nas spaja, a što razdvaja? U nogometu i sportu općenito suradnja je nevjerojatno bogata...
Nažalost, razdvaja nas granica. Koja sad već postaje i bitan faktor u dnevnoj politici. Toliko je pozitivnih dokaza o tome što nas spaja, a u sportu imate i taj faktor velikog rivalstva koje je zdravo dok god iza njega postoji međusobno poštovanje i pozitivna komunikacija. Jakov Fak jedan je od milijun pozitivnih primjera. Sport je rušio neke tabue, a družeći se s običnim ljudima shvatio sam da bi za dobrobit građana bilo dobro i da se neki drugi tabui počnu rušiti. Nije uvijek neka zemlja onakva kakva je na prvoj stranici nekih novina ili portala. Puno je to dublje i šire. Ali, eto, najradije se čita o skandalima i negativizmu, pa mi je sad svaka dobra vijest melem za rane iz prošlih mjeseci.
Što možemo naučiti jedni od drugih?
Hoćemo-nećemo, proizišli smo iz bivše zajedničke države koja je bila dobra ili loša, rasprave još traju, a mislim da svaki čovjek ima pravo na osobno mišljenje i po tom pitanju. Nije li i to stvar demokracije? Mi jedni od drugih možemo svaki dan učiti, ali sitnice. Ne trebamo gledati na način “Hrvati tako rade, zašto ne bismo i mi”. Mislim da je ključan odnos međusobnog poštovanja uz neku normalnu dozu nacionalnog pripadanja, a ne nacionalizma. Toliko je toga pozitivnog svaki dan, od suradnje do pomaganja, ali to ide pod tepih, a konflikti se razglase na sva zvona. Možda ja nisam objektivan jer ću ipak uvijek prije pogledati prema Hrvatskoj nego prema Italiji ili Austriji.
Dakle, “najboljši sosedi”?
Najbolji ili najgori, trebamo učiti od običnih, malih ljudi.
Kad niste u Deželi, uglavnom ste u Hrvatskoj, gdje imate i nekretninu. Niste tražili državljanstvo?
Ne. Dobio sam austrijsko igrajući godinama tamo. Ne bih s hrvatskim bio veći prijatelj s Hrvatima niti manji Slovenac. A znam da se slovenskog nikad ne bih odrekao.
Koliko je Slovenija podijeljena?
Iskreno, čovjek sam nogometa, i vidim samo podijeljenost između Maribora i Olimpije. Jednom sam rekao da nikad ne bih vodio Olimpiju i to se gledalo kao nepoštovanje. Upravo suprotno, kad bih išao, ne bih bio svoj, išao bih vjerojatno zbog novca. Pa to bi bilo nepoštovanje! U načelu, kad stanemo zajedno iza nečega, puno dobrog možemo napraviti. Kad nas razdvajaju neki sitni interesi, onda to završi loše.
A kako ste doživjeli onu eksploziju zanimanja kad je objavljeno da vas želi Dinamo? Obični su građani ispitivali “zar stvarno dolazi Kek”, čak su ankete, inače nesklone vodstvu plavih, davale podršku tom potezu...
Kad vas zove klub kao Dinamo, a nijedan u ovoj regiji nije zadnjih godina bio tako utjecajan, onda je to priznanje. Iznenadila me širina tog medijskog zanimanja, čak me počela i opterećivati. Ja sam bio, jesam i bit ću samo trener. Iako su govorili, a to mi je posebno smetalo, da sam u Rijeci vodio klupsku politiku. To govore oni kojima su potrebni alibiji iza kojih će se sakriti. Ne znam kako bih si mogao dopustiti da budem takav frajer da se ne odazovem inicijalnom pozivu Dinama.
Mediji u Sloveniji fokusirali su se pritom na inkriminirane čelnike, jedan od naslova bio je: “Nagodba s vragom na stolu Matjaža Keka”. Niste li se osjećali prozvanim što pristajete na razgovor?
Tko god danas govori o Dinamu, ne može pobjeći od toga. Pozadinu ignorirati ne možete, ali trener nije nadležan da za to odgovara. Razmišljao sam isključivo u smjeru koji je postavio Bjelica. Zar nije bila dobra atmosfera na Dinamovim utakmicama, a isti su ljudi bili u klubu? Ne mora mi nitko reći tko je najzaslužniji za veliku ekspanziju posljednjih godina, za abnormalne iznose, za vrhunski proračun koji vam je na raspolaganju. Ako ste trener, onda vas mora zanimati ono što je uspjelo Bjelici i ekipi, cijelom klubu. Došli su Boysi, bio sam na dvije utakmice i naježio sam se kad sam vidio tu atmosferu. Nakon toliko godina, osjetio sam to vodeći Maribor protiv Dinama, zagrmio je sjever. Predugo toga nije bilo, pa više je riječkih navijača dolazilo. Neću komentirati stvari za koje nisam pozvan. Zanima me samo igralište. Trenerski je posao težak i toliko uzima da nemate vremena za drugo. Bilo bi dobro da trener ostane samo trener. A opet, odluke se u klubu moraju donositi u dogovoru s njim. Kad toga nema, sve puca.
Ostajete izbornik u zemlji koja je nedavno u istom trenutku bila europski košarkaški prvak, europski odbojkaški doprvak, treća na svijetu u rukometu i još imala klub u nogometnoj Ligi prvaka, vaš Maribor. S bazom od samo dva milijuna stanovnika. Je li slovenski sportski gen i talent podcijenjen i je li u svemu tome više sustava nego u Hrvatskoj?
Obje zemlje imaju velike mogućnosti da još boljim sustavom i kvalitetnijom organizacijom daju i veću mogućnost tom velikom talentu da iziđe na vidjelo. Često se i jednima i drugima događa da se talenti ostvare tek kad odu van. Trebamo sustavnu organizaciju, a sad kad smo suočeni s virusom, imamo još više mogućnosti napraviti sustav koji će nas lakše dovesti do rezultata. Ne trebamo svi biti olimpijski prvaci. Sami ste rekli: doprvak tamo, treći tamo, sa dva milijuna ljudi! A nakon svakog velikog rezultata dođe i pad. Teško je to držati jer se generacije mijenjaju. Sustav s pravilnim financiranjem postat će još važniji jer će sponzorstvo biti još teže ostvarivo. Kriza je tu i pametni vide kamo to ide. Tko prije postavi sustav kvalitetnog i održivog financiranja, bit će u prednosti. Jer, vrlo brzo će se potrošiti ono što je ostalo u džepovima i pod jastucima. Mislim da dolaze teška vremena. Ako ste nekad prodali za deset, sad ćete za dva. A trošite jednako. Bilo mi je normalno kad su me nazvali iz saveza i rekli da smanjujemo. Pa neću ja ostati gladan zato što su mi uzeli 20 posto. A jako je bitan i način kako je to prezentirano.
Kako gledate na fenomen Luke Dončića? I zašto se dogodio u košarci, a ne u nogometu?
A kako vi gledate na fenomen Jana Oblaka? Ili Josipa Iličića? Koji su se dogodili u nogometu. U nekom vremenskom terminu uvijek netko iskoči. Geni su Dončića usmjerili u košarku, a dosta je ključan u njegovu slučaju bio i brzi odlazak u Real. Dončićev je fenomen zapravo fenomen medijskog praćenja. Pa Dallas lani nije ušao u NBA doigravanje, a pratili su ga kao da je osvojio naslov! Njegovo ponašanje i odnos prema Sloveniji svima nama mora biti uzor. Ali put kojim je Dončić išao, a koji se u njegovu slučaju pokazao dobrim, nekom drugom ne bi bio dobar. Ne možete uopćavati je li dobro da mladi sportaš rano ode iz zemlje. To ovisi o igraču, o tome tko su mu roditelji, kamo ide, koliko je školovan... Sloveniji se Dončić dogodio, a svakako mi je draže da je on prva vijest u dnevniku nego neka pi..arija. Isticanje pojedinca zna biti štetno za momčad. Iako je normalno da potencirate svoga u tako jakoj ligi. Ali, finale Eurobasketa na kraju je iznijela petorka u kojoj nije bilo Dončića. Ako se prebacimo na nogomet, išlo mi je na živce što se dugo pratio kao da ga igraju samo Ronaldo i Messi.
Živimo u ovoj ludoj 2020. Gdje se vidite 2030.?
Daj bože da ostanem živ i zdrav! Polako ulazim u godine kad razmišljate o nekim stvarima, a postajete i rizična skupina. Sport i nogomet do kraja će ostati dio mene. Ne razmišljam hoću li i tada biti aktivan. Mijenjat će nam se način života, nadam se da se neće mijenjati međuljudski odnosi na način koji smo mi, nažalost, na ovim prostorima već gledali, to rađa tragedije i otvara rane koje se godinama ližu. Mi i danas, 75 godina poslije svega, u Sloveniji imamo rat partizana i domobrana, i danas se gleda jeste li crveni ili crni. Mogli bismo tako lijepo živjeti i raditi, omogućavati ljudima da žive od svoga rada, a padamo na tako malim stvarima.
inteligentan i nadasve pristojan covik.