Među 10 klubova Prve HNL, njih pet odnosno 50 posto prošlo je proces privatizacije i preoblikovanja. Tako su Osijek, Hajduk, Rijeka, Istra 1961 i Cibalia sportska dionička društva, a Dinamo, Lokomotiva, Rudeš, Inter i Slaven Belupo udruge građana.
Za Rijeku, Hajduk i Osijek možemo reći da je proces preoblikovanja prošao više-manje uspješno. Pogotovo se to odnosi na Rijeku i Osijek, koji su prije preoblikovanja bili na rubu 2. lige i bankrota, a sada su u vrhu hrvatskog nogometa.
Amerikanac prevarant
NK Rijeka je 13. prosinca 2012. preoblikovana iz udruge građana u sportsko dioničko društvo tako što je tvrtka Social Sport, iza koje je stajao talijanski milijarder Gabriele Volpi, kupila 70 posto dionica (30 posto ostalo je u vlasništvu Grada Rijeke).
Za razliku od Hajduka, za koji se, primjerice, može postaviti pitanje je li privatizacija donijela očekivani napredak, ako je do napretka uopće došlo, u Rijekinu slučaju privatizacijom se dogodio veliki financijski i rezultatski iskorak, a klub s Rujevice ove je godine osvojio i dvostruku krunu.
Sličan procvat doživio je i NK Osijek otkad je većinski vlasnik postala mađarska grupacija predvođena poduzetnikom Lorincom Meszarosom i njegovim partnerom, osječkim poduzetnikom Ivanom Meštrovićem. Osijek je uz njih postao financijski stabilan, bori se za drugo mjesto HNL-a te je počeo graditi veliki kamp.
I dok su Rijeka i Osijek primjeri dobre privatizacije, Istra i Cibalia primjeri su kako pretvorba ne bi trebala funkcionirati.
U proljeće 2011. godine većinski vlasnik Istre 1961 postao je ruski naftaš Mihail Ščeglov, koji je obećavao velika ulaganja u klub, a onda se u ljeto 2015. zbog vlastitih poslovnih gubitaka riješio većinskog paketa dionica te ih prodao američkom biznismenu Michaelu Gloveru. No, tek se taj pokazao kao veliki prevarant. Amerikanac je u dvije godine uništio klub sa stadiona “Aldo Drosina”, igrači plaće nisu vidjeli i 12 mjeseci, a zbog svega toga Istra je na rubu izbacivanja iz HNL-a.
Prisilna privatizacija
Samo je malo bolja situacija u Cibaliji, koja je u procesu privatizacije postala gradski klub jer nije bilo dovoljno privatnih investitora da preuzmu većinski paket dionica.
A ogledni primjer katastrofalne privatizacije je RNK Split, kojemu je 99-postotni vlasnik postao građevinski poduzetnik Slaven Žužul, koji je svoja potraživanja od kluba pretvorio u vlasničke udjele. A Split je potom zbog desetomjesečnih dugova igračima izbačen iz Prve HNL u Treću ligu, gdje je, nažalost, i danas.
Nažalost, većina sportskih klubova u Hrvatskoj ustrojena je kao da nikad nismo izašli iz samoupravnoga socijalističkoga sustava, pa je glavni izvor financiranja kod većine novac lokalne samouprave, odnosno novac građana. U mnogim klubovima nepostojanje vlasničke strukture omogućuje lokalnim šerifima povezanim s politikom upravljanje klubovima a da nisu kupili dionice tih klubova. I dok je tako, preskupi i mutni transferi i netransparentno poslovanje bit će jedne od glavne odrednice poslovanja brojnih klubova.
Ipak, imamo u Hrvatskoj i potpuno drukčijih primjera, u kojem su određeni klub kupili poduzetnici, i vlastitim ga novcem podigli na noge, odnosno stvorili klub koji se sam financira, bez pomoći države.
Najbolji primjer takve privatizacije je KK Cedevita na čelu s Emilom Tedeschijem.
U nogometu je samo privatizacija NK Rijeka za sada relativno uspjela, Osijek je Mađarima prodao NK Osijek za 1 /jednu/ kunu i riješio ga se kao pas buha. NK hajduk je mafijaški privatizirao HDZ odnosno tadašnji premijer i ministar Sanader i Primorac davši HZajduku za 100 milijina manjka 100 milijuna živih kunića. neznam što je bilo opreznim i štedljivim istranima da su popušili američkog varalicu. za GNK Dinamo ćemo tek vidjeti kakva će to biti privatizacija. To bi moglo biti spas za Dinamo da se riješi i svojih BBB ali i splitske mafije.