Poznavajući ga kao osobu koja teško i vrlo nevoljko odustaje, čemu u prilog govori i njegovih 12 operacija pretrpljenih da bi se i dalje mogao baviti skijanjem, Ivica Kostelić bio je nesretan kada je na Atlantiku došao do crte nakon koje se nije moglo dalje.
– Spavao sam kao top sedam-osam sati. I čini mi se da toliko ukupno nisam spavao na brodu u ovih šest dana – kazao je Ivica i objasnio:
Tri hladne fronte u tri dana
– Tri hladne fronte prošle su u tri dana i to je valjda rekord. Odustajanje kod mene uglavnom ne postoji i to je ono što mi je u cijeloj priči bilo teško. No, otprije sam si postavio granicu koja se ne može prijeći, a to je gubitak oba pilota, i glavnog i rezervnog. To je za mene bila granica nakon koje više nije imalo smisla utrkivati se. Jer jedrenje s kompasom pilota nije za ništa ozbiljnije od odlaska do prve luke ili krstarenja s obitelji. Kada sam vidio da je glavni autopilot pao s jarbola, kao da je netko drugi donio odluku umjesto mene. Jednom mi se već dogodilo da smo izgubili glavnog pilota, ali smo mogli prijeći na rezervni, no ovaj je put i on bio uništen.
Dakle, tehnički je mogao stići na drugu stranu Atlantika, do Gvadalupe?
– Nije ista stvar ako vam se to dogodi tri dana do cilja ili još na europskoj strani Atlantika u trenutku kada je pred tobom još desetak dana jedrenja. Tada ozbiljnog jedrenja nema. Da se to dogodilo bliže Karibima, nastavio bih, no bio sam 200 milja od europskog kopna. Nisam htio raditi ono što nema smisla, nego ono što ima najviše smisla.
Je li u trenucima donošenja odluke da ići dalje nema smisla jer može biti i jako opasno imao u mislima i svoju obitelj – svoje četvero djece, suprugu i roditelje?
– To imaš u sebi od onog časa čim postaneš otac. Priroda se za to pobrinula i ti dobiješ taj roditeljski instinkt i bez svoje volje. O svojoj djeci u takvim trenucima ne moraš ni razmišljati jer ona su uračunata u sve tvoje odluke.
Gdje je taj Ivičin prag tolerancije na opasnost?
– Neću se sad busati u prsa i hvalisati da sam hrabar. Ja sam normalan frajer, ali mi je život bio takav da sam se češće susretao s opasnošću pa sam se na to naviknuo. Zapravo, naučio sam funkcionirati u tim situacijama. Ono što nekom nije normalno meni je postalo normalno. No, ako mislite da se rado penjem na jarbol usred Atlantika, to nije tako jer to je čisto ludilo.
Koliko je to bilo jezivo?
– Jarbol na mom brodu visok je 19 metara. Pokušajte otići na neki balkon visok 19 metara i gledati dolje. Pri tome zamislite da je noć, da se zgrada miče i da oko vas nema nikoga najmanje 100 kilometara. Pitali su me čega se najviše u jedrenju bojim i rekao sam upravo to, bojim se penjanja na jarbol po noći kada sam sam na brodu. Jer, kad imaš nekoga uza se pa te on odozdo osigurava, to je lakše jer znaš da te neka ljudska duša čuva.
U njegovoj Klasi 40 Ivica je bio već 17. skiper koji je odustao.
– Baš su mi javili informaciju koja je znakovita. Već sada je ova utrka, a ona će još dugo trajati, ona s najviše odustajanja u povijesti ove utrke, a po postotku mogla bi biti i utrka s najviše odustajanja u povijesti "off shore" jedrenja.
Kad je odlučio odustati, kome se prvo obratio?
– Postoji neka vrsta vruće linije, otvorene 24 sata, na kojoj možeš nazvati nekoliko brojeva. Nazvao sam direktora utrke opisavši mu situaciju. Njima je važno da ste u redu i da vam ne treba nikakva pomoć.
Dakle, nije imao potrebu za SOS pozivom?
– SOS alarm nisam palio, to je za one koji dožive brodolom. Ja sam samo odustao od utrkivanja. Malo prije vidio sam skipera kojem je pola broda bilo pod vodom, e to je već ozbiljnija situacija. Kada ti voda počne ulaziti u brod, onda si vrlo blizu zvanja u pomoć.
Je li se ikad u skijaškoj karijeri ovako osjećao? Nakon nekog izlijetanja ili slabog plasmana?
– Teško je to usporedivo. Ovo je glup, zatupljujući osjećaj pomiješan s premorenošću.
Što će sada biti s Ivičinim brodom, kojim je pristao u portugalsku luku Cascais?
– Najprije ću ga pokušati popraviti što je više moguće, osposobiti za transfer, a onda bih u petak navečer krenuo u Split. No, za takvo što morat ću okupiti ekipu da imam ruke na brodu i da mogu odspavati. S obzirom na to da je riječ o 1800 milja, što uz non-stop jedrenje znači 10-ak dana do Splita. A vjerojatno nećemo stalno jedriti, nego ćemo tu i tamo pristati, po potrebi.
Na tom putu Ivici je potrebno društvo da može spavati. Hoće li možda zvati sestru Janicu?
– Nisam je pitao, ona je ipak mama i ne može se tek tako odvojiti od djeteta. Upravo sam u razgovorima tko bi to bio, tko će doći iz Hrvatske da bude tih desetak dana sa mnom na brodu.
Možda pokušam ponovno
Hoće li Ivica pokušati istu stvar?
– Nije isključeno, no s bržim brodom drukčijeg dizajna. Moj brod je maritimno jak, možda među najjačima u floti jer meni se jarbol nije slomio, no za bolji rezultat potreban je noviji dizajn.
I s brodom s jačim proračunom?
– Ha, to su već moje pjesme moji snovi. Inače, brod poput mog još uvijek je najuspješniji brod u povijesti Klase 40. Lijepo smo se našli nas dvojica. Davno sam mu obećao da ću njega, koji poznaje samo težak kruh sivog Atlantika, odvesti da vidi najlipše more na svitu, gdje pušu blagi maestrali i gdje je dom. Stari šampion to zaslužuje.
Hoće li Ivica nastaviti s adrenalinskim, odnosno ekstremnim sportovima, koju sklonost baštini još iz svog matičnog sporta skijanja?
– Ne znam. Možda. Ovisi što će se nuditi. Recimo, za skijanje u dubokom snijegu sam uvijek.
A sada mu slijede skijaške obveze, u ulozi trenera savjetnika u stožeru ženske reprezentacije, sa Zrinkom Ljutić i Leonom Popović.
– Da, bit ću u prosincu s njima u Sestriereu.
