'BIO SAM TAMO'

Legenda Jugoslavije: Divcu nije bila namjera gaziti simbol hrvatske države, sa svakom bi zastavom isto postupio

Zagreb: Gala večera povodom Memorijalne utakmice u sjećanje na Dražena Petrovića
Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
1/4
27.10.2024.
u 14:30

- To je situacija koju možemo različito interpretirati. Objektivno, to nije bilo gaženje simbola jedne države koja je kasnije nastala. To se dogodilo u nekoj trećoj državi kada smo svi bili zajedno, i da se bilo koja druga zastava tada tu pojavila, isto bi se dogodilo.

Jedna od traženijih osoba na nedavno održanom Mundijalu prijateljstva u Ulcinju bio je Žarko Paspalj. Jedan od najboljih košarkaša bivše Jugoslavije susreo se na događaju koji okuplja sportske veterane sa svojim nekadašnjim suigračima iz reprezentacije, za koju će ustvrditi da je mogla pobrati i više da je raspad nije zaustavio. Paspalj ostavlja dojam ugodnog sugovornika, kakav je uostalom bio i kao igrač, nema problema govoriti o bilo čemu i iz prošlosti ili sadašnjosti. Vrijeme za razgovor s nama odvojio je nakon dugog večernjeg druženja s nekadašnjim suigračima. Bio je i sudionik nedavnog košarkaškog spektakla u zagrebačkoj Areni, u čast pokojnog Dražena Petrovića koji se rodio prije 60 godina.

Nedavno ste bili u Zagrebu, kakvi su dojmovi?

Kad se poslije 30 godina skupi toliko košarkaških imena na jednome mjestu, to vam dovoljno govori sve o imenu i djelu Dražena Petrovića. Očito je bio uložen velik napor da se to organizira, vjerojatno nije bilo lako. Dobar posao. Kada ti dođe 150 ljudi, bivših igrača iz cijelog svijeta, to je veliki podvig.

Je li vas iznenadilo što vas ljudi, pogotovo mlađi, prepoznaju? Po društvenim mrežama može se vidjeti pregršt fotografija...

Svi ti ljudi su došli samo s jednim ciljem – da ispoštuju lik i djelo Dražena. I bilo je lijepo. A kada ti priđu klinci, jasno je da su oni tebe upoznali putem interneta, jer kako bi drukčije znali za mene. O našoj generaciji puno materijala ima na internetu, što opet nije slučaj s generacijom Krešimira Ćosića, Dražena Dalipagića, Dragana Kićanovića. Ako imaju želju vidjeti tko si i što si, oni će te pretražiti. Uostalom, mogli su čuti i iz priča njihovih roditelja o tom vremenu. Stvarno mislim da je to bilo neko posebno vrijeme. Poslije su se dogodile brojne anomalije koje su prouzročile veliku štetu nama i kao reprezentaciji i igračima, jer nam je praktički onemogućeno da uzmemo još bar sedam medalja.

Jeste li održavali kontakt s bivšim suigračima?

Bili smo u kontaktu sve do '91. Rastali smo se ne znajući što će biti poslije. Nešto se događalo, bili smo u Rimu, a mi to tada nismo razumjeli. Zdovca su pozvali iz slovenske vlade da mora napustiti reprezentaciju. Bilo je vrlo nejasno, ali je to bio i predznak da će se nešto gadno dogoditi. Rastali smo se poslije tog prvenstva, računajući da ćemo se vidjeti sljedeće godine. Međutim, ispostavilo se da je to bilo naše posljednje prvenstvo. Kako sam ubrzo dobio poziv za vojsku u Jugoslaviji, nisam se vratio. Šunjali smo se po Italiji, bili kod pokojne Mire Poljo koja je nama u tom trenutku bila menadžerica, proveli tako mjesec dana. I onda sam se vratio u Beograd.

Koliko vam se Hrvatska promijenila otkad ste prvi put došli nakon svih događanja 90-ih godina?

Doista dugo nisam bio u Hrvatskoj, a redovito sam počeo dolaziti tek 2015. Politika se stalno mijenjala. Ušli ste u Europsku uniju, godine će pokazati jesu li to bili dobri ili loši potezi. Živimo u neizvjesnim vremenima i tko zna u kojem pravcu idemo. Demokracija je divna, i ljudska prava su divna, ali... Nisam ni za komunizam, daleko od toga, ali u teškim vremenima želim vjerovati u čvrsto liderstvo. No, tko su lideri? Kome da vjerujemo kad ovisimo od odluka koje će oni donijeti? Zato mislim da sportaši o tome ne trebaju pričati.

Jeste li u doba rata bili u kontaktu s nekim suigračem?

Ne baš. Ali vidio sam Kukija dok je igrao za Treviso, ja sam bio u Olympiakosu. Ne treba ti puno da vidiš po reakcijama kako su se stvari promijenile. Mislim da je Divac imao kontakt s Rađom. Prvi moj pravi kontakt bio je sa Stojkom kad smo igrali u Panathinaikosu, samo smo nastavili tamo gdje smo stali. Proveli smo jednu fenomenalnu godinu bez politike, rekli smo – nema priče o tome. Vrlo je jasno da svatko brani i štiti svoje interese i zato je o politici bilo bolje ne razgovarati. I mislim da smo imali jednu od najboljih godina, ne košarkaški, nego prijateljski, obiteljski.

Sada ipak češće dolazite u Zagreb?

Dolazim kao ambasador ABA lige u Zadar, Ljubljanu, Zagreb. Kad su bila gadna vremena, bio sam prvi koji je otišao i odigrao utakmicu u Zadru, ne znam zna li to itko. Možete misliti da to u Zadru tada i nije bila neka ugodna situacija. Prije toga sam u Zadru igrao nekih osam godina bez ikakvih problema. Ali ovo je bilo drukčije, jedna od situacija koja nije baš za priču.

Kod jednog dijela naših navijača Divac i danas zbog situacije sa zastavom ima taj problem.

To je situacija koju možemo različito interpretirati. Objektivno, to nije bilo gaženje simbola jedne države koja je kasnije nastala. To se dogodilo u nekoj trećoj državi kada smo svi bili zajedno, i da se bilo koja druga zastava tada tu pojavila, isto bi se dogodilo. Nakon svega što se dogodilo nije to lako objasniti ljudima. I dan-danas se priča da je to bio Divčev udarac na hrvatsku zastavu i na hrvatsku državu, što zapravo nije točna interpretacija. Bio sam tamo i sve sam vidio. Znam da bi se to dogodilo s bilo kojom drugom zastavom da se tu pojavila.

U NBA ste bili samo jednu sezonu, iako vas je trener Gregg Popovich cijenio.

Sad mi je to glupo govoriti o tome jer bih trebao biti skroman. Jesam li mogao igrati? Svakako sam mogao. Jesam li to zaslužio radom na treninzima? Svakako jesam. No, bili su to drukčiji sistemi koje ja nisam razumio. Pričao mi je Luka Pavićević koji je bio na koledžu u Utahu i poznavao situaciju. Rekao mi je da nije baš siguran kako je dobra ideja da idem u San Antonio Spurse jer su oni draftali Seana Elliotta, a on je bio strašan igrač i imao je visoku poziciju na draftu. Rekao mi je da se boji da to možda neće ići u pravcu u kojem ja priželjkujem. A to je da dođem tamo trenirati i igrati, pa što mi Bog dadne. Ne treba igraču puno da shvati ima li tu za njega prostora ili ne. Samo nisam mogao nikako shvatiti da uz dobar trening, ponašanje i igru neću imati minutažu.

Postoji priča da vas je Cibona htjeli uzeti, ali da su vas iz Budućnosti taj dan, kad su došli Cibonini treneri, maknuli s treninga. Je li to točno?

Nisam baš siguran da se to dogodilo iako sam i ja čuo tu priču. I ona mi je nejasna jer su Budućnost i Cibona uvijek imali jako dobre odnose, tako da bi bilo logično da će Budućnost prije izabrati Cibonu nego Partizan. Poslije razočaranja i neostanka u Budućnosti, a htio sam ostati, jedinim pravim putem pokazalo se da odem u Beograd. Niasm puno ni razmišljao. Dvije godine prije čak sam otišao u Bosnu i bio tamo tri mjeseca. Nisu mi se tamo kao klincu, koji je došao u novu sredinu, svidjele neke stvari. Želja mi je bila da odem nekamo, posebno onog trenutka kada su mi ljudi iz Budućnosti rekli da me oni ne mogu više pratiti. To je priča o razinama, tvoj talent je jednostavno veći od dometa momčadi pa je bilo logično da iz Budućnosti odem u veću momčad. U tom trenutku dogodio se Partizan.

Vaš otac nije bio baš sretan s tim izborom?

Pa otac nije puno ni pitao niti je imao nekog velikog interesa. On o sportu nije znao gotovo ništa i bilo mu je teško objašnjivo da sport može biti životni put koji će mi osigurati novac za pristojan život. Istina, do tada i nije bilo nekog novca, ali onda se novac počeo vrtjeti. Očevo nerazumijevanje sporta i svih tih okolnosti bilo je sasvim razumljivo. Bio je fin i dragi čovjek, ali u svom svijetu i svojih vidika.

Zašto je u Srbiji košarka uspješnija od hrvatske košarke?

Srbija i Hrvatska su identične kvalitete i škole. No Srbija je uspjela napraviti neke dobre rezultate u kontinuitetu. Nije to slučajno. Ako kronično nema rezultata na reprezentativnom nivou, logično je da će krenuti nizbrdo. Mislim da je kod vas ljudima teško objasniti zašto takva kvaliteta, koja je ista kao i naša, ne može stvoriti medalju. Reprezentacija je ta koja uvijek nosi interes, želju i nove klince na terenu.

Kako objašnjavate fenomene Jokića i Dončića?

Za Dončića je stvar vrlo jasna, on nije odrastao u našim školama. Već s 14 godina bio je u Real Madridu i pruženo mu je dovoljno prostora, kao što se kod nas radilo nekada u staroj Jugoslaviji. Imao je razne razine selekcija, ljude koji su to pratili. I kad je netko procijenio da je Dončić projekt, a ti ljudi su nevjerojatni procjenitelji, onda je bilo jasno da će postati dobar igrač. Kod nas je bio čovjek koji je selektirao sve između 60. i 70. godišta, ali nitko ne spominje – Rusmir Halilović. Taj čovjek je bio čudo, imao je nevjerojatan njuh i dovoljno ugleda da traži prostor za igrača, pa da mu ponekad dopusti da napravi i neku glupost. Kad je ušao u prvi tim sa 17 godina i Dončić je radio gluposti koje je klub mogao pokriti. I nakon jedne, dvije godine je eksplodirao. Iako vizualno nije izgledalo da će tako biti. Isto kao i Jokić. Njega je Miško Ražnatović dovukao u Megu iz Sombora kao jednog malog debeljucu na osnovi statistike – s 14 godina davao je 20 poena i imao 20 skokova po utakmici. Ali je bio bucko i više je sličio na vozača taksija nego na košarkaša. Preskočili su ga i Zvezda i Partizan, nisu vidjeli što ima u sebi. Ali Miško je to prepoznao i samo je nastavio s njim raditi i Jokić je počeo rasti. Miška i cijene zato jer ga je znao prepoznati, danas skauti iz cijelog svijeta dolaze gledati Megu a ne Zvezdu ili Partizan. Bog mu je, očito, dao i umno i tjelesno. Njegovo razmišljanje košarke je drukčije nego kod svih ostalih. Sve što smo pričali o momčadi on ima u sebi, a ono što je fascinantno – ima i dalje viška kila. Ali tri godine nije propustio ni jednu utakmicu u NBA. Iako protivnici igraju grubo prema njemu, on ne posustaje niti se ozljeđuje. Znači, sklop i jednog i drugog, ali ustvari njegova najveća kvaliteta je glava i brza ruka. Mislim da je najbolji igrač danas za momčad i modernu košarku. Koliko god bi oni voljeli da se zove LeBron. Radi veliku razliku, kao ove godine u reprezentaciji.

Je li uopće zahvalno njega uspoređivati s vašim vremenom i Draženom?

Mislim da je to najneugodnije pitanje za bilo koga iz mojeg vremena. Onda i sada su potpuno drukčiji uvjeti. Na kraju krajeva, sve se svodi na rezultat. Partizan i Jugoplastika osvojili su kupove prvaka, ali što si napravio s reprezentacijom? Ako to tako gledamo, onda je statistika nemjerljivo na našoj strani. Ali košarka se promijenila i puno više ekipa igra dobro. Tako da teško je to procijeniti...

Tko je bio Nikola Jokić vašeg vremena?

Imali smo velikog Ćosu, možda i najvećeg, koji je za svoju generaciju bio Jokić, koji je držao cijelu generaciju na okupu, po svakom pitanju, i na terenu i izvan terena. Onda se pojavio Divac na neki drugi način. Uspoređujem one igrače koji rade razliku. I sljedeći nivo je Jokić. Košarka evoluira, je li bolja ili lošija, neću o tome govoriti. Ali odnos prema igraču jedino možeš i u ovim i onim vremenima dobiti kroz reprezentaciju.

Vi sami niste se odlučili za nastavak u košarci. Vjerojatno i zbog zdravstvenih razloga?

Mi smo uvijek bili i ostali u košarci, ali ne uvijek na visokim funkcijama. Neke stvari niti ne možeš raditi. Sportska politika ipak je politika. Ne možeš pobjeći od toga onog trenutka kada preuzmeš odgovornost, recimo predsjednika Saveza. Pričao sam sa Stojkom – ako si dobar čovjek i ako ti je stalo, onda si stalno u stresu. Trebaš pronaći novac, gledati vrijeme, igrače i publiku kako se mijenjaju. U skladu s tim se trudiš stvoriti najbolje uvjete, ali onda dođe natjecanje i ne napravi se ništa, i to te počne sekirati. Od toga ne možeš pobjeći. Je li to bitno za tvoje ime? Hoće li tvoje ime biti veće ako si predsjednik Saveza? Ja mislim da nikoga od nas neće znati kao predsjednika saveza ili predsjednika Olimpijskog komiteta. Ne, jednostavno smo imali tu sreću da smo bili dovoljno velika imena i jako je bitno kako ćeš to ime održati prisutnim poslije karijere, a prošlo je 20 godina da nitko od nas ne igra. Tvoj zadatak nije završen igranjem košarke. Tvoj zadatak je da budeš stalno tu, da daješ savjete, da predlaže vizije i da to netko vidi i upotrijebi.

Kakvo vam je zdravlje, imali ste teških problema?

Kada saznaš dijagnozu poslije 17 godina, a već si doživio štetu, zapitaš se je li se to moglo ranije. Ali nije. To su stvari koje otkriješ slučajno ili nakon što pretrpiš štetu. Jednostavno rečeno, imam gustu krv i uzimam lijekove za razrjeđivanje. Da sam to napravio prije dvadeset godina, oštećenja srca ne bi bilo. Sadašnje moje stanje je posljedica svega toga. Šaka lijekova i idemo dalje.

Htjeli ste pokrenuti jedan veliki poslovni projekt u Beogradu, no nije se ostvario.

Da, prije dvadeset godina. Nije prošlo, što sam kasnije definirao kao nezrelost u poslu i nesagledavanje svih činjenica. Neću ulaziti u to je li se upetljala politika, mislim da nije, ali je postojao interes drugih ljudi da se to iskontrolira i da se ne dogodi. To su bile dobre godine za Srbiju, bilo je novca, moglo se do kredita. Poštuju te kao čovjeka, ali kad ulaziš na drugi teren, stvari se mijenjaju. Projekt nije bio mali – prvi akvapark Beogradu. Kad vidiš da te za projekt koji je možda najvažniji tog trenutka u Beogradu ne ispoštuje ni prvi čovjek banke koji dođe s tobom razgovarati pa ti se to dogodi tri ili četiri puta zaredom, onda ti je jasno da nešto nije u redu. Shvatio sam da je to jedan vrlo perfidan način da ti kažu – majstore, mislimo da od toga neće biti ništa.

Pa čime se danas bavite?

Stari sam penzioner, imam neko mjesto u ABA ligi koja mi je super. Istina je da sam malo megaloman, da me pale neke stvari kao taj akvapark koji je bio megalomanski. U stvari je to moj karakter. Volim velike zvučnike, veliki automobil, ne volim ništa malo. To je neka anomalija u mozgu, čak sam radio jedno dvorište u Beogradu, u nekom zapuštenom kutku napravio sam jedan od najljepših murala nekom čovjeku – Greggu Popovichu. Uz dvorište sam sagradio i igralište, to mi je pomoglo u vrijeme pandemije i fizički i psihički, dalo mi neki smisao kada se budiš svako jutro u šest s idejom – sada ću ovo završiti.

Što će biti s ABA ligom? Ima signala koji dolaze i od Vučića, govori se o gašenju...

Mislim da od njega to nikad nije došlo, pratimo mi to dobro. Od drugih ljudi koji se služe njegovim imenom u razne svrhe je došlo i dolazi još uvijek. I siguran sam da će postojati pokušaji da se to dogodi. Ali jedan moj prijatelj koji je u ABA ligi 23 godine kaže – ovo nije prva kriza, bilo ih je i gorih. Bilo je gotovo pa ključ u bravu, pa se nije dogodilo. Sve se rješava, tako da ćemo vidjeti sljedeće godine. Mislim da dolaze velike promjene ne samo u ABA ligi nego i u europskoj košarci. Euroliga ima problema zbog naznaka da šest klubova nije potpisalo licencu do 2040. To su znakovi ozbiljnog upozorenja i želje da se nešto promijeni. A ima velikog prostora za promjene, tako da mislim da je očito da će se to sve rješavati u sljedećim godinama. A dobra je godina za ABA ligu, ističu sponzorski ugovori. S novim ugovorima ABA liga bi trebala biti jedina sportska organizacija u regiji koja je samoodrživa i koja će konačno skupiti dovoljno novca da klubovi praktički ne plaćaju ništa. Prvi put ćemo imati nagradni fond koji bi mogao konačno dati mogućnost momčadima da novac raspodijele na način koji sami dogovore. Tako da vidim velike stvari za ABA ligu. Ali istina je da te negativne poruke dolaze, i to iz usta ljudi koji do sada za ligu nisu napravili ništa.

>> Dalić proslavio 58. rođendan, a Hrvatskoj je donio neizmjernu sreću

Ključne riječi

Komentara 48

DA
dallas1974
14:38 27.10.2024.

Ne mogu shvatiti zašto nam servirate članke o bivšoj državi?

AB
Abazija
14:59 27.10.2024.

Kad je rekao da ne zna je li bolja diktatura ili demokracija prestala sam čitati. Stvarno je bolje ne pisati o njima iz bivše države

KI
Kiker
15:10 27.10.2024.

Aja je bas, sad ste nasli njega opravdavati, nek se nosi tamo daleko...

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije