Ivo Daneu je šezdesetih i početkom sedamdesetih bio jedan od najboljih košarkaša Slovenije, Jugoslavije i Europe. U karijeri je igrao za samo jedan klub – ljubljansku Olimpiju, a s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je na svjetskim prvenstvima zlato i dva srebra, ima olimpijsko srebro iz 1968. godine, a na europskim prvenstvima osvojio je tri srebra i jednu broncu. U 87. godini rado se odazvao dolasku u Ulcinj, na treći Mundijal prijateljstva. Malo teže hoda uza stube pa me zamolio da se pridrži za moje rame.
– Znate, nije mi više lako tako dugo hodati. Svako jutro se budim kao pretučen, a već dulje vrijeme ne spavam u istom krevetu sa suprugom. Spava svatko u svojoj sobi kako bismo se oboje uspjeli odmoriti. Teško hodam, ne igram više tenis, ne vozim bicikl... Godine prolaze, živi se nekako – kaže Ivo.
Pratite li zbivanja u današnjoj košarci?
Pratim, ali danas mi to izgleda kao neki drugi sport od onoga koji sam ja igrao. Danas se igra puno brže, puno više se skače, taktike su drukčije. Danas je košarka samo jurnjava. U moje vrijeme, kada se uhvatila lopta ispod obruča, nije bilo žurbe. Igralo se po šabloni. Onaj tko je uhvatio loptu, obavezno bi je dodao braniču, koji bi je polako prenio na drugu stranu terena. Igralo se na mali broj koševa.
Kada se vratimo u vaše djetinjstvo, kako je bilo?
Teško. Otac mi je umro 1949., kada sam imao 12 godina, i ostavio mamu s nas četvero djece. Nije bilo novca. Da bih kao dijete nešto zaradio i pridonio kućnom budžetu, odlazio sam na tenisko igralište i skupljao loptice. U to vrijeme tenis su rekreativno igrali bogati ljudi, liječnici, bankari... Skupilo bi se dnevno pola dinara, jedan dinar. U ono vrijeme kila trešanja koštala je pola dinara. Možete misliti kakva je to bila sreća kada sam došao kući s kilom trešanja. Ma, htio sam igrati tenis, ali jednostavno nisam imao novca da kupim reket. Volio sam i nogomet. Znao sam odlaziti na igralište u rodnom Mariboru i gledati trening. I, tko zna, možda bih se navukao na nogomet da mi se nije dogodila nesreća. Naime, tijekom jednog treninga sjedio sam na ogradi, pogled mi je negdje odlutao i u tom trenutku me pogodila lopta tako jako u glavu da sam pao na leđa. Tada mi se nogomet zamjerio. Potom sam išao na odbojku, da bih završio na košarkaškim treninzima, gdje sam skupljao lopte. Kada bi veliki dečki završili trening, znao sam ostati na igralištu i sam šutirati na koš. Po cijele dane sam bio na igralištu i nije bilo potrebno da me itko nagovara da počnem trenirati košarku. Živio sam skromno, mama je morala napustiti posao kako bi nas uzdržavala i brinula se o nama. Imali smo kuću s tisuću hektara zemlje. Sadili smo krumpir koji smo poslije prodavali. Bilo je tu još raznog voća i povrća tako da nikad nisam bio gladan. Meso je bilo na jelovniku samo petkom. I to konjsko meso, koje je u to vrijeme bilo najjeftinije. Mama bi napravila ručak da je bila trećina mesa i dvije trećine prženoga kruha – priča Daneu.
Mama vas je u budućnosti vidjela za klavirom?
Da, čak je angažirala časnu sestru da me uči svirati. Kada bih promašio notu, dobio bih šibom po prstima. To mi se nije sviđalo i moji satovi klavira brzo su se završili
Osnovnu i srednju školu završili ste u Mariboru?
Da, upisao sam i Kineziološki fakultet, ali ga nisam završio. Već sam 1956. godine bio član reprezentacije Jugoslavije i odlučio sam se profesionalnom baviti sportom. Zanimljivo je da je dekan fakulteta bio u upravi košarkaškog kluba Olimpija. Kada sam mu rekao da moram s reprezentacijom na turneju po Poljskoj i da me neće biti pet tjedana, rekao mi je: "Ivo, odlučite se, ili košarka ili fakultet." Rekao sam košarka i zanimljivo je kada sam postao poznat, zvali su me nazad na fakultet, ali sam bio toliko tvrdoglav i rekao da neću.
Ipak, u košarci u vaše vrijeme nije bilo velikih zarada?
Ma kakva zarada, kakav novac? Prvi novac zaradio sam tek 1968. godine, dakle pred kraj igračke karijere, kada je u Olimpiju došao Vinko Jelovac. Do tada sam igrao za ljubav. U međuvremenu sam se morao i zaposliti. Kad se igralo Svjetsko prvenstvo u Jugoslaviji 1970., već sam imao sedam godina radnog staža. Naravno, u to vrijeme više su od košarkaša zarađivali nogometaši, ali i, što je zanimljivo, rukometaši. Jedan moj prijatelj igrao je rukomet za Rudar iz Trbovlja. Bio je član kluba, a u rubrici pogodaka uvijek bi imao nulu, ali je uvijek na kraju mjeseca dobio plaću. Ja sam mogao zabiti 50 koševa, a nisam dobio ništa.
Kako to da niste igrali u inozemstvu?
Bio sam lokalpatriot. Imao sam ponuda, primjerice iz Njemačke. Nudili su 800 njemačkih maraka i usto bih bio plaćen za četiri sata rada u tvornici madraca Meblo. I još 400 njemačkih maraka za igranje, a nudili su besplatno stan i hranu. To je u ono vrijeme bio velik novac. Mogli ste za 2300 njemačkih maraka kupiti novi automobil. Ali kako je cijela moja obitelj 1941. godine zbog Nijemaca morala otići iz Slovenije u Beograd i tamo životariti, mrzio sam tu zemlju. U školi, primjerice, nisam želio učiti njemački jezik. Zvali su me u Španjolsku, ali KSJ nije dozvolio taj transfer jer sa Španjolskom tada nismo imali diplomatske odnose. Zvao me i Partizan, daleke 1956. godine, kada sam maturirao u mariborskoj gimnaziji. Partizan mi je nudio ugljen i zimnicu. To je puno značilo, ali već sam tada znao da ću u Ljubljanu. Roditelji su mi bili Primorci koji su živjeli u Štajerskoj i ja sam bio Štajerac, od 1956. na privremenom radu u Ljubljani. Čak je jedan oficir dolazio do mene doma, kao donio je novac, koji nitko nije vidio. Starija sestra je navijala da se preselimo u Beograd. Rekao sam gospodinu s navodnim novcem u kuverti da sam odlučio igrati za Olimpiju. Rekao sam: "Džabe ste došli." Ali sam na kraju zaigrao za Partizan, kao gost na jednoj turneji. U sezoni 1962./63. služio sam vojni rok u Beogradu i nisam mogao pomoći svojoj Olimpiji u povijesnoj utakmici protiv jednoga francuskog kluba. U posljednji trenutak dobio sam dozvolu vojnih vlasti, pojurio prema Ljubljani, gdje su na sve načine odugovlačili s početkom utakmice. Dva sata kasnije javili su iz Šida da je auto s Daneuom ostao u snijegu, a mladi, iako bez mene, postigli su cilj i pobijedili Francuze.
Bila je to jedna od sretnijih godina kapetana reprezentacije. Filipinci 1962. Jugoslavenima nisu izdali vize, FIBA im je oduzela Svjetsko prvenstvo i prebacila ga godinu dana kasnije u Rio. To je bilo prvenstvo svijeta kojeg ćete se cijelog života najradije sjećati. Jugoslavija je prvi put u povijesti pobijedila nedostižne Amerikance, postigli ste legendarni pobjednički koš.
Bilo je neodlučeno, ostao nam je posljednji napad, Aca Nikolić uzeo je posljednju minutu odmora. Dogovoreno je da, pet sekundi prije kraja, uzmem loptu i pojurim prema košu, onda iznenada skrenem udesno i horogom iz kuta pokušam postići koš. Sve je išlo po planu, dok nije došlo skretanje udesno. Amerikanci su pogodili što smo namjeravali, pa su mi zatvorili put. Što sad? Desetinke su jurile, morao sam naći neko drugo rješenje. Krenuo sam opet prema sredini i u posljednjoj sekundi bacio iz nemogućeg položaja. Krenuo sam malo ulijevo, bacio loptu udesno, počelo je slavlje kakvo do tada nismo pamtili. Pobijedili smo Amerikance koje smo do tada gledali kao bogove.
Bili ste sudionik Olimpijskih igara 1960. u Rimu, četiri godine poslije u Tokiju te 1968. u Meksiku, gdje su košarkaši Jugoslavije osvojili srebro.
Mogli smo osvojiti medalju u Tokiju 1964. godine, a za to što nismo, kriv je bio Aco Nikolić, u to vrijeme izbornik. Naime, nas su Amerikanci pozvali na Havaje da zajedno treniramo kako bismo se prilagoditi na vremensku razliku. No Aco je bio protiv toga jer je mislio kako će Amerikanci uočiti sve naše slabosti i odustao je od te ideje. Došli smo u Tokio neposredno prije početka Igara i svi smo nakon trećeg dana govorili kako želimo kući. Nismo se prilagodili, niti smo se snašli. Amerikanci nisu bili baš tako jaki. Na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama nisu igrali profesionalci. Primjerice, na SP-u 1963. godine za Ameriku su igrali mornari. Inače, volio sam na olimpijskim igrama gledati neke druge sportove, primjerice atletiku. Znao sam gledati treninge američkih atletičara i atletičarki. Oduševila me Vilma Rudolph. Ona je u Rimu osvojila tri zlata, na 100 i 200 metara, te kao članica štafete 4x100 metara. U Rimu smo se svi sportaši svijeta družili u jednom klubu u olimpijskom selu. Od 20 do 22 sata svirala bi muzika. Budući da nisam znao plesati, samo bih stajao i gledao kako drugi plešu. Volio sam gledati plivanje i gimnastiku. Uživo sam, primjerice, gledati kako Đurđica Bjedov osvaja zlatnu medalju na Igrama u Meksiku. Gledao sam i Veru Nikolić 1968. godine. Došla je kao favorit utrke na 800 metara, došla je kao svjetska rekorderka, a na kraju ispala u polufinalu. Sjećam se kako su je novinari jako napali zbog tog neuspjeha. Igrom slučaja našao sam se u njezinu društvu i pokušavao je utješiti.
Umalo niste igrali u Meksiku 1968. godine?
Da, Ranko Žeravica se godinu dana prije, 1967., zahvalio nekolicini starijih igrača. No kako su na Svjetskom prvenstvu bili deveti, opet nas je zvao nazad. Inače, sa Žeravicom sam uvijek bio prijatelj, bez obzira na to što me izbacio iz reprezentacije. Meni u to vrijeme to i nije bilo tako važno jer sam imao svoj posao. Ne, nisam se naljutio. Radio sam kao predstavnik Zagrebačkog velesajma u Sloveniji. Imao sam strogog šefa koji me nije puštao na pripreme pa sam na Igre u Meksiko otišao bez ijednog zajedničkog treninga sa suigračima. Na Olimpijske igre sam krenuo praktično s radnog mjesta u Zagrebu, iznerviran do krajnjih granica. Iz Ljubljane su mi javili da je supruga Katja dobila napad žuči. U posljednjem trenutku naš klupski liječnik, koji se također spremao na put u Meksiko, našao je za Katju nekakav rezervni ležaj u bolnici, a ja sam spakirao dvoipolmjesečnog sina Klemena u košaricu i autom ga odvezao Katjinim tetama u Maribor. Poslije toga sam odjurio u Zagreb i odletio u Meksiko. Kako mi je upravo u to vrijeme direktor IMV-a iz Novog Mesta ponudio posao kod njih, odmah sam ga prihvatio i ostavio Zagrepčane. No sve se na kraju isplatilo jer smo se iz Meksika vratili sa srebrom koje nitko nije očekivao.
Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. godine bilo je ujedno i kraj vaše igračke karijere?
Već sam prije toga znao da će mi to Svjetsko prvenstvo biti zadnji nastup za reprezentaciju. No dogodila mi se ozljeda stražnje lože zbog koje nisam mogao sto posto dati na utakmicama. Da se finalni turnir nije igrao u Ljubljani, sigurno ne bih igrao. Ovako sam bio dio reprezentacije jer da nisam, gledatelji ne bi u tako velikom broju došli na utakmice. Žeravica je to dobro znao. Ah, da, ta utakmica protiv Amerikanaca nešto je što ću pamtiti cijeli život. Sistem natjecanja nam je pogodovao jer nismo morali igrati skupine, već smo se kao domaćini izravno plasirali u finalni krug, gdje je bilo sedam reprezentacija i igrao je svatko sa svakim. Protiv Amerikanaca u dvorani je osvanula i ona čuvena parola – Luna vaša, zlato naše. Tivoli je tih svibanjskih dana 1970. doslovce nosio jugoslavensku reprezentaciju. Trener Žeravica je točno znao tko mu za što treba. Prva utakmica, s Italijom, nervozna i napeta, morala se pobijediti. Bilo je teško, ali uspješno. Odlučivala je peta, protiv SAD-a. Jedanaest tisuća ljudi pripremalo je atmosferu kakvu do tada nismo doživjeli. U drugim gradovima bivše Jugoslavije ulice su bile prazne, svi su gledali TV prijenos iz Ljubljane. U završnici te utakmice dva put sam pogodio koš, dodao sjajnu loptu Kapičiću, uposlio Plećaša, Jugoslavija je pobijedila 70:63. Posljednja utakmica, s Rusima, više nije bila važna. Ljepši kraj karijere nisam mogao poželjeti. U svom Tivoliju stajao sam na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja. Svjetski prvak! Poslije hrpe srebra napokon zlato! Doživio sam ono o čemu prije dvadesetak godina u Mariboru nisam mogao ni sanjati. Malo je ljudi na svijetu koji su doživjeli takvo što, da snovi postanu stvarnost. Čovjeku obično dugo treba da to potpuno shvati. Kad shvatiš, jasno je da stvarno ne bih ništa mijenjao.
Jeste li pogledali film "Bit ćemo prvaci svijeta" čija se radnja vrti upravo oko toga Svjetskog prvenstva?
Da, gledao sam taj film u kojem Jure Henigman glumi mene. Činjenica je da je Darko Bajić, redatelj filma, sa mnom razgovarao sat i pol, ali je malo toga iskoristio u filmu. U filmu ima puno izmišljenih stvari. Primjerice, uopće s nama nije bio nikakav major Udbe Šutalo. Nije istina da su se i dva autobusa s američkom i našom reprezentacijom srela na istome mjestu. Izmišljena je i priča da je Tito sam gledao tu utakmicu...
Imali ste nekoliko susreta s Titom?
Prvi put sam njim popričao kada sam radio za Prehranu, na sajmu u Ljubljani. Direktor sajma bio je predsjednik moga kluba i on je doveo Tita i Jovanku do nas. Na štandu sam bio s kolegicom Bredom, koja se posebno uredila za taj susret, kao i ja. Obukao sam svoje najbolje odijelo, stavio kravatu. Inače, sa mnom je na štandu trebao biti kolega iz Škofje Loke, no kako je nosio bradu, otpao je. Jer, brada u to vrijeme nije bila baš popularna kod Tita. Kad je Tito došao do nas, Jovanka mu se obratila: "Stari, znaš li tko je ovo?" Naravno, nije imao pojma pa ga je Jovanka podučila: "To je Daneu, poznati košarkaš." Drugi put smo se sreli prilikom proslave Dana Mladosti, a treći put kad nas je primio nakon osvajanja zlata u Ljubljani 1970. godine. Tita sam doživio kao čovjeka iz naroda. Uvijek se volio lijepo odijevati, obožavao je cigare, volio je piti fina vina, skupe konjake. Lijepu gestu je napravio Tito kada je poslao avion po nas nakon svjetskog zlata. Svi smo dobili satove, zlatni Schaffhausen, s posvetom ruski Poljot. Dobio sam Zlatnu zvijezdu za zasluge za narod, najviše civilno priznanje, ali sam je negdje izgubio, a sada bih je s ponosom nosio.
Od igrača koji su osvojili zlato 1970. godine malo ih je ostalo živo – Plećaš, Simonović, Jelovac, Žorga i vi. Preminuli su Rato Tvrdić, Trajko Rajković, Dragan Kapičić, Krešimir Ćosić, Damir Šolman, Petar Skansi, Dragutin Čermak i izbornik Ranko Žeravica.
Sa svim tim igračima bio sam dobar. Igrao sam s tri generacije i sa svim sam zaista bio u odličnim odnosima. Znao sam možda malo previše zezati Đerđu. Kad smo 1963. godine u Beogradu igrali protiv Italije, oni su u svojim redovima imali košarkaša koji je bio niži rastom. Rekao sam na sastanku prije utakmice: "Što ćemo ako taj Talijan bude igrao na poziciji centra? Tko će ga čuvati?" Pogledao sam prema Đerđi i rekao: "Ti sigurno nećeš jer si centimetar niži od njega." Đerđa je jedan od rijetkih bivših suigrača koji me svake godine nazove za rođendan.
U kakvim ste odnosima bili s Radivojem Koraćem?
Odličnim. Pošten dečko. Uvijek smo lijepo razgovarali. Mene je obožavao čak i Simonović koji ni s kim nije bio dobar.
S košarkom ste obišli cijeli svijet, gdje vam je bilo najzanimljivije?
Najljepše mi je bila turneja po Kini 1957. godine. Na turneju je zajedno išla muška i ženska reprezentacija Jugoslavije i trajala je mjesec dana. U sve gradove putovali smo vlakom. Odnosi Kine i Jugoslavije u to vrijeme nisu bili bajni pa je ta turneja bila početak pomirenja. Sjećam se da smo prvo igrali u Wuhanu, koji je danas poznat kao grad iz kojeg je krenula korona. Najduža vožnja vlakom trajala je 52 sata. Kako smo kratili vrijeme? Zabavom i pjesmom. Nemojte zaboraviti da su s nama bile košarkašice. Moram priznati da sam jedini u toj priči ostao nevin, ha-ha. Ipak sam se dva mjeseca prije oženio.
NBA liga u vaše vrijeme?
Čuo sam za tu ligu, ali ništa nisam znao o njoj. Nije bilo televizije da bi se moglo nešto vidjeti ili naučiti. Govorili su mi oni koji su gledali NBA ligu da bih bez problema mogao tamo igrati. Ali i da sam dobio poziv, ne bih išao. Previše sam volio svoju zemlju da bih negdje otišao.
Priča se da ste voljeli automobile?
Prvi auto koji sam kupio bila je Buba. Imao sam poslije još jednu...
Kako to da ne volite Njemačku, a kupili ste njemački automobil?
Zato što je bio kvalitetan. Nakon Bube prešao sam na Lanciu. Auto je bio 1945. godište i imao je upravljač na desnoj strani.
Malo je nedostajalo da ne služite vojni rok?
Da, na jednom oku imao sam dioptriju minus 11,5, a da bih dobio oslobođenje, granica je bila minus 12 i to po minus šest na svakom oku. Kako sam bio ispod te granice, morao sam odslužiti. Bio sam ograničeno sposoban, služio sam u diverzantskom vodu. Umjesto da s ograničenom sposobnošću radim u kuhinji, stavili su me za izviđača i diverzanta. Inače, neki vojni starješine su me prepoznali. Bili su navijači Partizana i rekli su mi: "Dosad si ti nas zaj... na parketu, sad ćemo mi tebe ovdje u vojarni."
Nakon igračke karijere krenuli ste u trenerske vode?
Da, bio sam trener Olimpije, ali samo jednu sezonu, da bih potom jedne godine bio trener u Rudaru iz Trbovlja. Kada sam trenirao Olimpiju, od starijih igrača ostali su samo Jelovac, Subotić i Vujačić, a svi ostali bili su juniori. Jedva smo ostali u ligi te sezone. Taj stres je za mene bilo previše i rekao sam da više neću biti trener. Jednostavno nisam bio za to.
Danas vas prepoznaju na ulici?
Naravno, ne samo u Sloveniji već i u ostalim zemljama bivše Jugoslavije. Koliko puta nisam morao platiti taksi u Beogradu jer mi vozači to nisu dozvoljavali.
Kako danas gledate na košarku na ovim prostorima?
Nikad nisam pomislio da će Slovenija osvojiti zlato na europskim prvenstvima. Ali, dogodio se Luka Dončić. Srbija je uvijek imala dobre igrače, imala je i Hrvatska – Petrović, Kukoč, Rađa, ali danas takvih igrača u vašoj zemlji nažalost nema, pa nema ni rezultata.
vidi se da je novinar sa visokog sprata, kuću i tisuću kvadrata zemlje a ne tisuću hektara