Svake godine u srpnju svaki pravi, stariji zagrebaš s nostalgijom se prisjeća najznamenitijega razdoblja nekada velikoga kluba iz Kranjčevićeve ulice, slavnih vremena kada je NK Zagreb, klub koji je vječito bio u Dinamovoj sjeni, s lakoćom punio velebni maksimirski stadion.
Tog vrućega srpnja 1973. godine drugoligaš NK Zagreb ispisao je povijest zagrebačkog nogometa plasiravši se u tadašnju Prvu saveznu ligu, do koje su ga vodile dramatične kvalifikacijske utakmice s Famosom iz Hrasnice i Osijekom. Posebno je bio upečatljiv i nezaboravan sraz s Osijekom u Maksimiru, utakmica na kojoj je postignut rekord posjećenosti stadiona, ali i u cijeloj Hrvatskoj: 64.128 gledatelja!
Slavnih Zagrebovih dana prisjećamo se s jednim od najvećih nogometaša koji su ikada hodali Kranjčevićevom, danas 71-godišnjim Dragom Gecom Rukljačem. Pitali smo ga zna li napamet sastav Zagreba koji je 19. srpnja 1973. svladao Osijek na jedanaesterce.
– Kako ga se ne bih sjećao: Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač, Smolek, ušli su u igru Bakota i Hušidić – govori nogometni genijalac iz Ulice pjesnika Rukljač i nastavlja:
– O, kakvi su to dani bili, kada je cijeli grad Zagreb živio za nas i naše utakmice, kada se tražila karta više. Nikada nisam osjetio takvu euforiju, takav navijački zanos, i po važnosti i po broju gledatelja, nikada u karijeri nisam igrao veću utakmicu od te s Osijekom.
Velika drama jedanaesteraca
Međutim, prije negoli se Zagreb sudario s Osječanima, trebalo je u polufinalu kvalifikacija preskočiti neugodni Famos iz Hrasnice, mjesta u općini Ilidža u srcu Bosne.
– Pazite, maksimirski stadion u utakmici protiv Famosa bio je gotovo pun, bilo je 45 tisuća gledatelja, a mi smo odigrali samo 0:0. U Hrasnici je baš bilo ‘grdo’ igrati, veliki pritisak, težak suparnik, a mi sve izdržali i dobili utakmicu 2:1 pogocima Pere Močiboba, našega junaka cijelih kvalifikacija, i Bakote – istaknuo je Rukljač.
Prva utakmica Osijek – Zagreb odigrana je u Gradskom vrtu 15. srpnja 1973. godine, pred također rekordnih 21.003 gledatelja. Osječani su Zagrepčane dočekali kao favoriti, prethodno izbacivši Prištinu u dvije utakmice.
– U Osijeku je bilo 0:0, a sudac Rauš poništio mi je čisti pogodak. Zabio sam ga udarcem glavom, što je za mene bila rijetkost pa mi je i zbog toga bilo krivo. Rauš je valjda bio vidio neki moj faul – prisjeća se Rukljač.
Nakon utakmice u Osijeku, Zagrebovi nogometaši, tada najpopularniji dečki u Gradu (Dinamo je sezonu okončao na tek osmom mjestu Prve savezne lige, nap.a.), zaputili su se u dvorac Mokrice, gdje su ostali do uzvrata.
– Izravno iz Mokrica došli smo na stadion u Maksimiru i, kada smo vidjeli koliko je ljudi na tribinama, dobili smo krila – prisjeća se Rukljač...
– Nismo bili iznenađeni prizorom s obzirom na to da smo u takvim ambijentu bili nastupili i protiv Famosa. A utakmica? Što ću vam reći; nikada jači Osijek, s Grnjom, Lukačevićem, Petrovićem, Čordašem..., vodili su 2:1, a onda nas je u 71. minuti drugim pogotkom izvukao Pero Močibob – prebire po sjećanjima Rukljač.
Uslijedila je drama jedanaesteraca. Pokojni Zagrebov vratar Franjo Horvat obranio je udarce Milića i Bašića, dok je Branko Tucak bio jedini zagrebaš koji nije zabio s bijele točke.
– Hajro Hušidić postigao je odlučujući pogodak. A prilikom pucanja penala odvalio je busen trave i lopta je jedva odskakutala u gol – kaže Drago Rukljač, jedan od sigurnih izvođača penala za Zagreb.
Uslijedilo je veliko, nezapamćeno slavlje zagrebaša na maksimirskom travnjaku. Trener Vlatko Marković našao se na rukama igrača te se tom prigodom i od njih i oprostio jer je upravo bio dobio angažman u belgijskom Standardu iz Liegea.
Nažalost, Zagrebova prvoligaška avantura trajala je samo jednu sezonu. Te 1973./1974. bili su posljednjeplasirana momčad Prve savezne lige i zajedno s banjalučkim Borcem preselili u drugu ligu. U prvoligaško društvo opet su se vratili 1977. godine. Pa ipak, Rukljač se prisjeća nekih velikih Zagrebovih utakmica i u sezoni u kojoj su izgubili prvoligaški status.
– U prvenstvu smo svladali Partizan u Beogradu s 4:0, a tri dana kasnije i u kupu s 2:0. Nakon naše pobjede na stadionu JNA, navijači Partizana Grobari kamenovali su neke njihove igrače na ulasku u tunel i tek kada smo mi, igrači Zagreba, zajedno s ostatkom njihovih došli do tunela, kamenovanje je prestalo – prisjeća se Rukljač.
Jednu sezonu 1977./1978. proveo je u Hajduku. U kolovozu 1978. debitirao je za Splićane u Maksimiru i odmah dao gol Dinamu u pobjedi 2:1. Ukupno je za bijele taj plemeniti vezni igrač skupio 37 nastupa u službenim utakmicama i postigao 13 pogodaka.
Bio je gost PSG-a na turniru
– Prije dolaska u Hajduk bio sam gost PSG-a na jednom turniru u Francuskoj i za njih odigrao dvije utakmice. Domaćin mi je u Parizu bio njihov tadašnji vratar Ilija Pantelić. Tada se za mene raspitivala Crvena zvezda, no nije mi se išlo u Beograd. Na kraju je po mene iz Splita bio došao Hajdukov tajnik Gojko Škrbić i završio sam u Splitu, gdje me opet vodio Vlatko Marković. Imao sam fenomenalnu sezonu u Hajduku, bio sam drugi strijelac iza Žungula, a najviše me zaboljelo ispadanje u četvrtfinalu Kupa pobjednika kupova na jedanaesterce. Na kraju te sezone, najviše radi nostalgije, vratio sam se u NK Zagreb koji je tada bio preuzeo Otto Barić – zaključio je legendarni Rukljač, koji se nije želio osvrtati na današnje stanje u NK Zagreb. No to je ionako neka druga priča.
Drago Rukljač danas je predstavnik kluba na utakmicama Zagrebovih starijih pionira i kadeta.
