Supruga Marka Livaje, Iris Rajčić na Instagramu je opisala kako je u Hajdukove dresove odjenula cijelo selo u Gani, točnije ljude iz mjesta Tatale.
Iris je ovu akciju provela s prijateljem Grgom Paraćem koji je tamo na misiji. On joj je i rekao kako je tamo nogomet iznimno popularan i kako strast prema ovoj igri ne jenjava usprkos neimaštini i siromaštvu koje tamo vlada.
Livajina supruga odazvala se akciji i poslala dresove, a dogovor je bio da: "Nema više deranja Messi kad se da gol, sada se viče Livaja"!
Evo što je napisala na Instagramu:
"Ondje vlada veliko siromaštvo, 98 % stanovništva bavi se poljoprivredom, a većina ih je nepismena. Ako nema kiše, nema ni hrane. Samo 10 od 170 sela ima struju. Voda je najveći problem. Čim kiše prestanu, ostaju samo ustajale, zagađene vode te ljudski životi postaju ugroženi. Ljudi kilometrima šetaju do mutnih potoka i rijeka te piju tu vodu koja šteti njihovom zdravlju. Žive plemenskim, tradicionalnim načinom života u kućama od blata, zajedno sa stokom. U tim kućicama nema ni namještaja ni kreveta. Spavaju na podu. Svako selo ima svog poglavicu i vrača. Prinose se žrtve duhovima predaka i prakticira se poligamija. O bolnicama, kuhinji, higijeni i školama bolje da i ne pričam. Većinom obuće nemaju. Bosi odlaze u školu. Imaju jako, jako malo, a još manje im treba da budu sretni. Ljudi žive u surovim i nama neshvatljivim životnim uvjetima...
Grgo je u prašnjavu i vruću Ganu otišao u pomoć salezijanskoj misiji. Sve što je dosad u životu znao, tamo mu to više nije vrijedilo. Sve se promijenilo osim jedne stvari, a to je ljubav i strast prema nogometu. I mlado i staro je ludo za njim. Nemaju ništa, a, kaže Grgo, svakog kilometra naiđe na nogometno igralište. Nekad pravo, a nekad improvizirano. Ako nema prave branke, stave štapove na livadu i igraju. Dišu i žive nogomet. Dajte im loptu i riješili ste sve njihove probleme. Svake godine se organizira nogometni turnir između cijele regije i to je veliki događaj i proslava u gradu. Znajući da ide u posjet misiji, Grgo me zamolio za pomoć. Zamolio me ako postoji ikakva mogućnost da dođe do Hajdukovih dresova, da ih ponese Tatale Don Bosco nogometnom timu za nadolazeći turnir. Rado sam se odazvala ovoj akciji i učinila sve da dresovi dođu njemu u ruke prije polaska u Ganu. Ovi momci sada i na kraju svijeta znaju za Hajduk, za Split i što Hajduk znači našem gradu. A dodatna lekcija je, kaže Grgo, bila što Marko Livaja znači Hajduku. Dogovor je da nema više deranja Messi kad se da gol, sada se viče Livaja, haha. Jedini problem je bio tko će dobiti njegov dres? Jedva su se dogovorili. Zahvalili su se te dizali i bacali Grgu u zrak.
Preko Grge su poslali zahvale cijeloj našoj obitelji, Marku, a posebno meni. Grgo im je pokazivao naše slike i kaže da su se čudili plavoj boji kose. Tako sam sasvim slučajno postala miljenica Tatalea. I ovim putem im se zahvaljujem na svakom videu, slici, osmijehu. S ovim dresovima im je pružena neizmjerna radost ne samo danas, već će ih ona pratiti svaki put kad ih budu nosili još dugo godina u budućnosti. A meni jedna lijepa uspomena za cijeli život. S osmijehom punog srca i mirne duše vam želim lijepe snove. I ne zaboravite, HŽV!"
Nema ljepšeg osječaja dok ti se želudac grči od gladi a ti imaš majicu tamo nekog tipa iz zemlje za koju ni neznaš da postoji ili da ju nađeš na karti. To je isto ko dok je kosorica donirala bijelu tehniku u cigansko naselje BEZ STRUJE