Uvijek je isti problem s Anom i Lucijom Zaninović, najslavnijim hrvatskim blizankama. Pričate s njima, a stalno se pitate, koja govori. Stigle su u kafić Žbirac na Bačvicama. – Kavu s mlijekom – u istom će trenu. Ovaj put bio sam siguran da znam koja je koja i taman postavih pitanje Luciji o brončanoj medalji u Londonu, kad naravno, krivu sam pitao. Samo su se nasmijale. Počeo sam ih promatrati i svečano našao razliku. Ana ima ožiljak na koljenu od operacije križnih ligamenata. – Na sreću, ljeto je. Treba biti malo duže s nama, više nas gledati, pa uspijete. Evo, ljudi u Olimpijskom selu počeli su nas nakon nekog vremena razlikovati – objašnjava Lucija. I vi ste neke upoznale. Tko vas se posebno dojmio?
– Impresionirane smo Michaelom Phelpsom. Nije to bilo neko veliko druženje, fotografirali smo se s ponekim – kaže Ana.
S kim, ne možemo odoljeti?
– S Karabatićem – dodaje Lucija. Dobro ste prošle. Evo, sad je razbio dva tv studija u Francuskoj.
– To nas je baš iznenadilo. Izgledao je skroman, prizeman. Baš je bio drag – čudi se Ana. No, bilo je još fotografiranja.
– I onaj Tony Parker, Francuzi su bili smješteni blizu nas – kaže Ana. Nije slavnom NBA košarkašu bilo lako. Naučio je hrvatski, došao nam je i rekao: \"Ajde, ajmo se slikati, idemo\". Šalili smo se da bismo ga istukle da se nije želio slikati – smije se Lucija. Malo je poznato da su mjesecima uoči Olimpijskih igara bile potpuno izolirane od svijeta. Završne pripreme odradile su u Skradinu.
– To je bila prava izolacija. Bile smo ondje dva mjeseca, od kraja svibnja, pa do polaska na Olimpijske igre. Mobitele nismo imale tri mjeseca, još otkako smo otišle na pripreme u Makarsku u travnju. Tada je trener Toni Tomas uzeo naše mobitele, laptope. To je naša želja, jednostavno smo željele mir – kaže Lucija. I kako je to živjeti bez mobitela, interneta...? U današnje vrijeme 25-godišnje djevojke mogle bi počiniti samoubojstvo zbog toga.
– Trener Toni je predložio, a mi se složile. Vjerujte da je bilo dobro, sada mi mobitel stvara pritisak. Mobitele smo uključile tek na Veliku Gospu. Kako su ljudi prije mogli bez svih tih čuda tehnike, tako se može i danas – objašnjava Ana.
Nisu bile same. Petnaest članova te-kvon-do kluba Marjan i kolege iz reprezentacije trenirali su zajedno s njima, simulirali London.
Dečki i cure žrtvovali su svoj dio ljeta. Recimo, Filip Grgić žrtvovao se dva mjeseca, bio nam je sparing-partner. Ma, i svi ostali, koji su bili tu. Kad nisu bili na treningu, a četiri puta dnevno smo trenirali, sjedali su za laptop i proučavali naše protivnice i onda ih glumili u mečevima protiv nas. Radili su točno što rade one – kaže Ana. Bilo je svega u Skradinu.
– Najviše sam se pripremala za Marokanku. Ona me trebala čekati u četvrtfinalu, pa je Tanja dolazila na mečeve s maramom oko glave. Na kraju je Marokanka ispala, nisam se ni borila s njom – sjeća se Lucija. U pripremama za London prošle su pola svijeta.
– Ove godine bile smo pet dana u stanu, stalno smo na putu. Meksiko, Amerika, Europa – kaže Lucija.
A Las Vegas? Je li bilo kocke?
– Pet dolara smo bacile. Ne više kad znam da ću izgubiti – priznala je Ana. Nisu impresionirane Azijom, ni tim neonima Las Vegasa. Koji vam je najdraži grad?
– Split – obje odgovaraju. Ma, dobro. A od ovih što ste obišle?
– Rim – odgovara Lucija, a Ana je izdvojila Veneciju. Obje će reći da imaju život iz snova, da im nije žao svih odricanja. Divne su to djevojke, koje misle zajedno, žive zajedno... Netko ih je nazvao LucijAna, i dobro rekao. A kako sestre Zaninović žive kad nema treninga, natjecanja?
– Zaboravile smo kako to izgleda. Imamo neke svoje rituale, zimi ne izlazimo previše, a ljeti negdje pobjegnemo, u neko malo mjesto. Ići ćemo malo na Hvar, jer smo s Hvara, iz Velog Grablja, pa ćemo poslije do tete na Brač. Mi vam živimo za ljeto, tada punimo baterije – kaže Ana. Lucija nastavlja:
– Volimo otići u kino, družiti se s nećakinjama. Obožavamo romantične komedije. Ne volimo horore, ne volimo puno krvi, ubijanja... Koji su još rituali? Šetnja po gradu, kava s mlijekom... Imamo svoj krug prijatelja, mali ljudi, ali nama dragi, nema glamura kod nas – objašnjava Lucija. Kod njih nema ni mrve prepotencije toliko svojstvene za vrhunske sportaše. LucijAna su jednostavne do boli.
– Nismo se nikada promijenile, ne dopuštamo to jedna drugoj, a i Toni nam to ne bi dopustio. Ma, i Split je takav. Nismo obje zlatne na Olimpijskim igrama i nema previše podilaženja, koga briga za nas. Zapravo, briga ih je, ali neće to nitko pokazati. Splićani su previše ponosni. To je prava sredina za vrhunskog sportaša – malo će jedna, malo druga.
Još od 18. godine žive same. Tri brata ostala su s obitelji, a one su krenule svojim putem.
– Bilo nas je puno u obitelji, a kako smo stalno na treningu, natjecanjima, trebao nam je i mir. U početku nije bilo jednostavno, četiri, pet puta smo se selile, ali sad smo dobile stan od grada – kaže Lucija.
Tko kuha, kako je podijeljeno kućanstvo?
– Ana kuha, a netko to mora poslije i oprati. To je moj posao – otkriva Lucija. I što Ana najviše sprema?
– Tjestenine, rižoto... Evo, šest mjeseci nisam ni bila kući, nisam kuhala, ali volim kuhati, baš obožavam. Sve volimo jesti, našu hranu obožavamo. Njoke, kozice... I pizzu, naravno – kaže Ana.
– Mmmm, ribu, kakvu komarču – nadovezala se Lucija. A koja se vrsta muzike sluša u domu sestara Zaninović?
– Volimo Olivera, Gibonnija, Harija, većinom našu muziku – obje će istodobno. Sportski uzor dolazi iz svijeta košarke.
– Dražen Petrović. On je kralj. Sve znamo o njemu, i u Londonu smo čuli priču o njemu. Kada je Dražen bio u Barceloni 1992. godine, bilo je polemika o selu, pričalo se o selu, slabim krevetima, ne valja ovo, ne valja ono... Dražen se dignuo i rekao: \"Šta vam je, jesmo mi došli ovdje jesti, spavati ili igrati za Hrvatsku\". Pitali smo Vladu Divca sad u Londonu, odnosno naš trener Toni nije izdržao i pitao ga je tko je bolji, on ili Dražen. A Divac je priznao da je Dražen bio bolji – složno će LucijAna.
