Nakon tri godine borbe naučiš živjeti s tim, ali prvih mjeseci... to je svakodnevna muka. Probao sam ne pitati kako i zašto. Ne bih postigao ništa pozitivno, možda samo negativno, a to Darijo ne bi želio – pričao je za tjednik Max Marijo Možnik (27), gimnastičar, najbolji hrvatski prečaš.
Pola sata prije te rečenice našli smo se u dvorani ZTD-a Hrvatski sokol, Marijova drugog doma, kada mi je rekao:
– Držat ću predavanje na TED konferenciji, a tema je "Passionate life".
U sklopu TED-a (Technology, Entertainment, Design) motivacijske govore držali su Bill Clinton, Steve Jobs, Bono Vox, Jamie Oliver... a u zagrebačkoj podružnici predavač će biti Marijo Možnik: osvajač svjetskih kupova, svjetske bronce i europskog srebra, jedini hrvatski gimnastičar čije prezime nosi gimnastički element, Red Bullov sportaš, magistar kineziologije, student diplomskog studija na splitskoj Aspiri, zaljubljenik u adrenalinske sportove... Teško je u rečenici-dvije sve nabrojati. U listopadu u Nanningu (Kina) prvi put se kvalificirao za finale Svjetskog prvenstva i odmah osvojio broncu. Onda je rekao:
– Svaki veliki rezultat prilika mi je da naglas kažem: "Ja sam imao brata. Nadam se da je ovo vidio."
Bio je 22. studeni 2011. godine.
– Bio sam na treningu u Nedelišću... Tu scenu neću nikad zaboraviti, taj poziv... Zvali su me roditelji i rekli da Darijo ne diše... Doma se sve to još uvijek događalo... Još nisu ni znali što je. Čekali su hitnu... Krenuli smo za Zagreb, ali prije nego što smo došli, javili su da je preminuo... Došao sam doma i još jednom ga stigao vidjeti prije nego su ga odnijeli...
Darijo Možnik, 22-godišnji gimnastičar preminuo je u snu zbog fibroze srčanog mišića.
Prošlo je tri godine, još uvijek je teško pričati o tome, ali Marijo kaže: "Želim da i oni koji ga nisu poznavali znaju da je bio tu". Svaki dan netko negdje izgubi nekog. Tragedija ne bira. Ipak, i ovaj put Marijo je uspio motivirati. Inspirira njegov način života, ali i snaga s kojom govori o bratu. Govorio je sporo, u pol glasa... Spustio bi pogled pa ga tu i tamo podignuo... u očima mu se vidjela i bol i tuga i ponos. Prvi put je tako detaljno pričao o bratu.
Duboko je udahnuo. Uzeo veliki gutljaj vode pa nastavio...
– Srčani mišić mu se mijenjao za vezivno tkivo. Događa se kod starijih ljudi, rijetko kod mlađih, a manu nije moguće otkriti standardnim pregledima. Ne znaš što je gore... Misliš da bi možda bilo bolje da si znao pa da si se pripremio, da si se oprostio kako treba. Tko zna, možda bi mi to bilo još i gore... Ne znam. I o tome sam znao razmišljati.
Posljednji susret pred kinom
Kaže, sretan je što su u tom periodu imali jako dobar odnos. Bili su tipična braća, voljeli se i svađali.
– Odrastali smo u normalnim, skromnim uvjetima. Često smo se selili. Bili smo podstanari dok nismo došli u Zagreb u stan od 50-ak kvadrata gdje smo imali svoju sobu. Kao klinci smo se slagali kao sva braća, bilo je lijepih trenutaka, bilo je svađa, bilo je hrvanja.
Prije gimnastike Marijo je igrao tenis, Darijo je više volio stolni tenis. Marijo je svirao violinu, Darijo klarinet. Obojica su obožavala gimnastiku i snowboarding, a studirali su na Kineziološkom fakultetu.
– Volio je gimnastiku, ali ozljede ga nisu zaobilazile pa je prestao trenirati. No i dalje ju je pratio, bio mi je velika potpora i bio je ponosan.
Je li se osjetila razlika od tri godine?
– Bio sam stariji pa sam mu bio autoritet. Nismo se kretali u istim društvima, ali sjećam se da smo se sreli pred kinom Europa nekoliko dana prije nego što je otišao. Bio je neki film o snowboardingu. Ja sam bio sa svojim društvom, on sa svojim. Bio je to neplaniran susret, ali bilo mi je jako drago. Sjećam se, popričali smo i taj mi se osjećaj urezao.
Marijo se i sam zna našaliti na svoj račun pa sam mu pokušala izvući osmijeh pitanjem tko je imao više kose?
– A on je imao – procijedio je kroza zube uz osmijeh. Bilo je lakše nastaviti...
– Darijo je bio jednostavan, flegmatičan, što me često znalo naživcirati. I ja sam onako lagano flegma, ne zamaram se previše, ali on je bio flegma na n-tu potenciju. Nije se živcirao zbog škole, treninga, život je doživljavao bez stresa i bez onog "mora se". Sve polako.
Često će reći: "Kao da je i sam znao što će se dogoditi... Čemu se živcirati?"
– Bio je neiskvaren... Bolje je funkcionirao s djecom nego s vršnjacima. Svašta ga je zanimalo, volio je život i nije bio dosadan. Volio je nova iskustva. Žao mi je što sve ovo danas ne mogu dijeliti s njim.
Marijo je ljubitelj adrenalina: ronjenje, bungee jumping, kite-surfing... Nekad se kroz razgovor zna protegnuti tema da mu je to možda i ispušni ventil.
Adrenalin ispušni ventil
– Uvijek sam bio takav, ali možda je i to... Možda sam sâm sebi propisao lijek. Toliko se pripremam za neke riskantne avanture da nemam vremena razmišljati o onome što me muči.
Obitelji Možnik studeni je najteži mjesec u godini: 5. studenoga je Dariju rođendan, zatim godišnjica dana kad ih je napustio, a onda dođu i obiteljski blagdani u prosincu. Ta dva mjeseca bilo bi najbolje prespavati.
– Shvatio sam da kad dulje razmišljam o tome, uvijek mi dođu suze na oči... Nisam ni za što, padnem psihički. Ne želim nikoga zamarati time, biti nekome teret. Tako sam odlučio, prvenstveno radi roditelja. Njima je vjerojatno još i teže. Želim ispuniti tu prazninu koja je nastala. Želim da zbog mojih uspjeha budu sretni koliko to mogu biti – objasnio je Marijo.
Možda bi bilo bolje da o tome govori, ali, kaže, takav mu je i otac. Sve drže u sebi. No, nije da ne pusti suzu.
– Ima trenutaka kad se prepustim, ali ih nitko i ne vidi osim mene. Kad sam sâm, izbacim to iz sebe, kad sam doma ili kad mu odem na grob. Onda sam neko vrijeme miran. Prvih nekoliko mjeseci išao sam mu svaki dan, a sada možda jednom tjedno. Ondje je tiho, ondje nađem mir kada sam umoran.
Obitelj, prijatelji, mediji, svi smo navikli da je uvijek dobro raspoložen. Uvijek sa smiješkom na licu, uvijek pozitivan.
– Nekad se ljudi začude kako mogu dalje funkcionirati, kako mogu biti pozitivan, zafrkavati se, smijati. Vrlo jednostavno: to sam odlučio, samo pozitivno i tu energiju želim širiti na ljude oko sebe. Život je prekratak. Danas si tu, sutra te nema. Kada god ne znam kako se ponašati, pitam se što bi Darijo očekivao od mene. To me motivira – rekao je i znakovito podignuo pogled pa dodao:
– Iz svega toga sam izašao jači.
U početku je bilo teško u društvu čuti kad netko kaže "moj brat i ja", ali s vremenom se naviknuo.
– Dobro je da ljudi imaju što više braće i sestara. Najljepše razdoblje proveo sam s bratom. Kada dođem do toga da i ja imam klince, htio bi da imaju što više braće i sestara.
Planira li to Možnik imati čitavu rukometnu, možda čak i nogometnu ekipu? Nasmijao se...
– Ne baš toliko, ali puno je ljepše kad imaš s nekim odrastati. Ja sam, nažalost, ostao jedinac...
>>Povijesni dan za hrvatsku gimnastiku: Možnik treći na svijetu!
