Nije se Mario Carević uhvatio na neke parangale koje sam mu postavio. Nije mu se svidjela ni teza kako je njegov Šibenik krenuo u sezonu bolje nego što je itko u Krešimirovu gradu i očekivao...
– Nismo mi ništa očekivali, jer nismo ni znali koliko momčad može odgovoriti zahtjevima, ni kako ćemo izgledati. Tek ćemo nakon prve četvrtine prvenstva znati gdje smo i s kojim se klubovima možemo nositi. Dobra je stvar što smo naslonjeni na dobro ozračje jer smo u Drugoj ligi oborili sve moguće rekorde. Za sada to izgleda dobro, slažem se, no vidjet ćemo kako će ta priča izgledati dugoročno. Mi se ne možemo ni razbacivati novcem jer ga nemamo, ali imamo neke druge prednosti – počeo je Carević.
Bez osjećaja
Mora postojati nekakav osjećaj za ovu priču?
– Ma nema osjećaja, mi se prilagođavamo i ne biramo prvi na tržištu. No, nećemo ni kukati. Očekujem još dva-tri igrača.
Na čemu ćete onda inzistirati u nastavku HNL-a?
– Kod nas vlada nevjerojatno zajedništvo i pobjednički mentalitet. Momčad je uglavnom iskristalizirana i svi oni znaju moje zahtjeve. Doveli smo neke nove igrače, istaknuo bih Žutu i Santinija koji je s 36 godina prvi na treningu i uzor je mladim igračima. Važno mi je da svlačionica štima i onda će te nagraditi i rezultat. Najvažniji je karakter, a odnosi u svlačionici osnova su za sve nogometne stvari.
Kako vam se čine odnosi snaga u našoj ligi?
– Teško je to kazati nakon četiri kola. Možda će biti pad forme u nadolazećem razdoblju kod nekih momčadi, ali će se opet one najbolje izvući na kvalitetu.
Već je sada jasno da Dinamo izgleda najbolje?
– Pa dobro, jasno je, nema nikakve dileme. Njihova druga momčad konkurentna je za prvo mjesto. Sjajna je stvar što su ušli u Ligu prvaka, vidjelo se iskustvo igranja važnih utakmica. Znaju igrati protiv neugodnih momčadi kao što je Qarabag. Osijek je u rezultatskom problemu, no oni će se dizati. Hajduk je u zadnjem kolu kiksao protiv Istre, ali će sigurno biti bolji u nastavku.
Je li Šibenik pokazatelj da se sustavnim planiranjem mogu pokrenuti neke priče?
– Ljudi u gradu prepoznali su neke stvari, a Šibenik ima tradiciju. Lani smo bili jako dobri i igrali napadački nogomet. Ulovili su se na pozitivu oko ove naše priče. No, oprezan sam jer znam naše nedostatke. Važni su odnosi i povjerenje između stožera i igrača. Moram istaknuti svoje najbliže suradnike, a to su: pomoćnici Denis Mojstrovič i Stjepan Banić, kondicijski treneri Frane Cinotti i Ante Rak, trener vratara Hrvoje Slavica i analitičar Ivan Matovina. Nemamo najbolje uvjete rada, no ekipa je posvećena. Klub raste i koristimo trenutačnu situaciju. Bit će važan i dio posla koji odrađuje sportski direktor Mario Brkljača.
Čemu se nada vlasnik kluba Željko Karajica?
– Ne znam, on je razuman čovjek. A naš je primarni cilj ostanak u ligi, kao i promovirati neke mlade igrače, poput Morrisona, vratara Đakovića, juniora Kulušića koji je u perspektivi projekt kluba. Tu su i Baković, Bakić, Prekodravac, Laća...
Koliko s predsjednikom pričate o nogometu?
– Ne previše. Oko nogometne priče najviše sam u kontaktu s Brkljačom.
Kako izgledaju ti neformalni razgovori s predsjednikom?
– Pričamo, ali on se ne petlja previše u taj dio posla. Postavio je sustav i ljudi oko njega imaju odgovornost.
Možda više voli pričati o boksu, kao menadžer Filipa Hrgovića?
– Da... Nismo nikada pričali o boksu.
Možda o američkom nogometu?
– Doveo je u Europu američki nogomet...
Morate li u klubu naučiti pravila američkog nogometa?
– Ja ih sigurno neću naučiti. Ne pratim to, ne mogu. Imam svoje obveze, nemam baš vremena za hobije...
A s kime najviše pričate o nogometu?
– Sa stožerom sam po cijele dane. Samo smo tome posvećeni. Vrtimo, planiramo i posao nosimo doma. Nije lako biti trener.
Čijih se trenerskih postulata držite?
– Najvažnije je biti dosljedan i pravedan. Važna su pravila ponašanja, odstupite li od toga, gubite svlačionicu. Važan je i ljudski pristup. Nema sentimenata u ovom poslu. Imam ideju i viziju, ali i odgovornost. Nemam svoju filozofiju, jer nemam budžet od milijardu eura da dovedem igrača po želji. Moram najprije vidjeti što mi tko može dati, a onda ukomponirati ideju i igrati najučinkovitije s obzirom na kadar. Nema tu priče o tome da sam ovakav ili onakav trener ili da mi je netko idol. To su gluposti, iskreno.
Sigurno postoji netko koga pitate za savjet?
– Ma nema ga. Puno pričam s trenerima koji su me vodili. Glupo je kazati, no ne pitam za savjet. Nema tu ega ni taštine...
Dobro, kako onda radite na sebi?
– Pratim trendove, vrhunske trenere, kupujem literaturu, skupljam inspiraciju i prenosim je na papir. Nekad se probudim usred noći i crtam, pišem i razrađujem misli. S pomoćnicima odem na ručak, pričamo o životu, a onda se za dvije minute vratimo nogometu. Najlakše je biti igrač.
Neću zvati BBC i CNN
Kako biste sada kao trener tretirali Marija Carevića igrača?
– Uh, potukli bismo se prvi dan u svlačionici. Našao bih način kako ga riješiti, ili ga ne bi bilo...
A koja je najvažnija trenerska karakteristika?
– Nema tu najvažnije karakteristike. Netko može biti dobar taktičar, a nema socijalnu inteligenciju i ne može biti dobar trener. Riječ je o skupu karakteristika, ako ti nedostaje jedna, onda ne možeš napraviti dobru karijeru.
Lani ste najavili da ćete zvati BBC i CNN i ispričati priču iz prošle sezone?
– Ne treba zvati nikoga, bila je to iscrpljujuća sezona u kojoj smo svašta prošli. Probili smo sve granice očekivanja i to nas je izgradilo.
Kako se slavi u Šibeniku, uz Mišu Kovača, Arsena Dedića ili Vicu Vukova?
– A ne znam. Ne slavimo mi, tek su četiri kola prošla, nema opuštanja...
A znate li što ovu veliku trojku povezuje?
– Šibenik, naravno. Ja ih volim sve. I Ivu Pattieru, Đanija Maršana, sve ih slušam. Po tom pitanju, nisam u trendu. Moja je glazba Zorica Kondža, ona treba biti sve u državi, to je prava diva, a ne... Da sada ne spominjem neka imena. Ona bi trebala puniti arene... – zaključio je Carević.
