Jedna požutjela fotografija iz Dinamova kalendara iz 90-ih, kadar s neke od utakmica neponovljivoga Građanskog, i na njoj jedan neobičan, a tako upečatljiv i odnekud poznat detalj – kuća dvokatnica u pozadini.
Šetajući zagrebačkom Martinovkom, danas nakrcanom poslovnim zgradurinama, gotovo bez kvadrata zelene površine, u potrazi za bilo kakvim tragom slavne Purgerije (tako su zvali igralište Građanskog), zastajemo u Kupskoj ulici, a tamo, na broju 17, točno nasuprot HEP-ova mastodonta, još strši, oguljene fasade, ali ponosno i gordo, poznata dvokatnica, posljednji ostatak jedne veličanstvene ere zagrebačkog i hrvatskog sporta.
‘Tata je kupio kuruzu’
Jedan od stanara kuće iz ove priče je i 67-godišnji Želimir Žitković, starosjedilac u kvartu, sin pokojnog Ignaca Žitkovića, nekadašnjeg povjerenika HSS-a za Martinovku i poznatog stolarskog obrtnika.
- Tata je dvadesetih godina kupio ovu zemlju kao “kuruzu” i prodavao gradilišta, među ostalim sagradio je i ovu kuću u kojoj i danas stanujem. Moja obitelj na prvom katu, a stan na drugom katu smo iznajmljivali. Među ostalima, od 1936. u njemu je živio i Marton Bukovi. Da, čuveni trener Građanskog bio je naš podstanar! – priča nam Želimir Žitković, koji je nastavio očevim stopama i cijeli život bavi se stolarskim zanatom.
Na spomen Bukovijeva imena, stare purgerske nogometne romantičare preplavit će nostalgija. Arhitekt modernog zagrebačkog nogometa, tako mu je tepao Zvonimir Magdić - Amigo, a uz Ćiru Blaževića i Branka Zebeca bio je najveći trener bogate Dinamove povijesti. Da, Dinamove, ne samo Građanskog, jer čuveni Mađar bio je u dva navrata (1945.-1947. te 1960.-1961.) i trener maksimirskih plavih.
Bukovi je, prema pričama iz Dinamove povijesti, čak najdugovječniji trener plavih, na čijoj je klupi proveo 4277 dana, a s njim je Građanski izrastao u jednu od najdojmljivijih i najuglednijih europskih nogometnih družina. Osim što su rušili primjerice Liverpool (1936.) i moćni mađarski Nagyvarad (1944.), purgeri su s Bukovijem bili prvaci Jugoslavije 1937. i 1940. te prvaci Nezavisne Države Hrvatske 1943. godine. Ovo je njihova najčuvenija postava: Glaser, Brozović, Dubac, Lechner, Jazbinšek, Pleše, Cimermančić, Wölfl, Lešnik, Antolković, Kokotović.
No, kako se i zašto uopće Marton Bukovi doselio na Martinovku, u Kupsku ulicu?
- Zato što je tražio stan u neposrednoj blizini igrališta Građanskog, ali i poziciju s koje je imao pogled na igralište. Moja obitelj stanovala je na prvom, a Bukovi na drugom katu naše zgrade i s prozora mu je pucao pogled točno na sredinu igrališta. Bio je dovoljno blizu da je mogao s prozora voditi trening i u svakom trenutku kontrolirati igrače. I nije se ustručavao galamiti na njih iz svoga dnevnoga boravka - pripovijeda nam Žitković detalj iz života slavnoga trenera koje mu je ispričao otac Ignac.
Koje su još očeve uspomene na Bukovija?
- Bukovi je tatu zvao Nači Bači li Gazdara. Pričao mi je tata kako je Mađar bio pravi gospodin, svjetski čovjek, galantan i uglađen. Znao je jednom mjesečno doći k nama na ručak, i u našoj kući bio je to veliki događaj, no znao je, zaokupljen nogometom i potpuno posvećem svome poslu, i ne pojaviti se, jednostavno zaboraviti. Dolazili su k nama Monsider i Kokotović..., mnogi igrači Građanskog obraćali su se mome ocu za pomoć ako bi im nešto zatrebalo - nastavlja Žitković.
Bukovija je upoznao i osobno, sredinom 60-ih, kada je Mađar bio trener Olympiacosa.
- Putovao je Bukovi vlakom iz Grčke prema Budimpešti, i morao se zadržati nekoliko dana u Zagrebu kako bi dobio vizu za Mađarsku. Tada se sjetio naše obitelji, došao je k nama i ostao nekoliko dana. Tata je bio jako sretan i odmah je napravio veselicu. Uživao sam slušajući njegov nepravilan hrvatski, znao je reći: “Dinamo - dobra klub, ali koliko odbornika (članova uprave), toliko struja”. Ili za Dražana Jerkovića: “Veliki talent, mali učinak”, htio je reći da je Draža na travnjaku bio pomalo lijen - dodaje Žitković.
Prebojen stari natpis
I sada dolazimo do najtužnijeg dijela ove priče, ili kako je u svibnju 1945. godine zatiran svaki djelić čuvene Purgerije. Sve je, naime, u jednome danu bilo - spaljeno. Zatrt je svaki trag slavne povijesti Građanskog.
- Moj tata, kao istaknuti HSS-ovac i uspješan obrtnik, bio je proglašen državnim neprijateljem i proveo je nekoliko mjeseci u logoru na Kanalu u Držićevoj, a radionica, 22 stroja i sav materijal bili su zaplijenjeni. A klupske prostorije Građanskog? Da, spaljene su bile, znam i tko ih je palio, neki su još među živima. Tada su još bili dječaci, netko ih je nagovorio, a njima je to tada bilo zabavno... - zaključio je Žitković.
Na kraju, zanimljiv štiklec poslao nam je i čitatelj Božidar Mikulan iz Zaprešića. Tvrdi da je još do prije nekoliko mjeseci na kući koja se nalazi na uglu Kupske i Sutlanske ulice osamdeset godina stajao natpis “Krčma Građanskom igralištu”, ali da je u tom objektu sada otvorena pekara, a vlasnik je natpis jednostavno prebojio.
- O tome sam obavijestio Zorislava Srebrića i on je rekao da će nešto poduzeti da se natpis vrati, ali sve je ostalo na obećanju - piše Mikulan.
Inače, lešnato igralište Građanskog bilo je smješteno između Kupske na istoku, Koranske na zapadu (gdje je bila i tribina), Sutlanske na sjeveru, a od 1939. godine i Varaždinske, današnje Vukovarske, na jugu.
