Glavni dojam ujedno je i onaj prvi s utakmice. Dvorana nije bila ni približno puna. A ni užarena kao Spaladium. Možda nekom nije leglo što smo tamo hvalili ozračje, ali zaista je bilo bolje, ljudi su i poraz na nogama gledali. U Zagrebu je bila sjedaljka, osim kad je došao neizvjesni finiš. Premalo je vremena prošlo od one čarolije SP-a 2009. i previše toga pamtimo.
Ono je prvenstvo došlo kad je jedna velika generacija bila na vrhuncu popularnosti, bila je to kruna zlatne ere. Ovo je došlo nakon nekih lutanja, dva olimpijska ciklusa bez finala, a prelazak u Zagreb nakon stradanja od Švedske. A metropola je, znamo, razmažena.
No, ostaje dojam da rukometaši više neće bezuvjetno ispuniti do vrha Arenu niti su više takav autoritet da mogu s lakoćom dobiti Bjelorusiju, koja je narasla u odnosu na neka prošla vremena, ali nije momčad iz vrha.
Premalo je vremena prošlo i od tog nokauta od Švedske. Izgledali smo otprilike kao boksač kojeg su probudili u bolnici i rekli mu da su mu već za tjedan dana dogovorili novi meč.
Bilo je nekih boljih stvari, Stepančić i Mamić ulovili su ritam s vanjskih pozicija. Kao što je rekao Pero Metličić – teško ćemo bez vanjskog šuta. Kad su u drugom dijelu stali, Bjelorusija nas je ulovila.
Červar ovaj put nije inzistirao na kombinaciji Cindrić – Karačić, svjestan da će se svi na to spremati. Na neke stvari i dalje može biti bijesan, one koje najviše ne voli – promašeni ziceri, sedmerci...
Jurinok se proslavio skokovima s krila. Bjeloruski je vratar opet imao više obrana od naših, ali na to smo već i navikli.
Trebat će nam vrhunska utakmica protiv Norveške da ostanemo u igri. Trebat će nam i jaka podrška publike, iako ona ne igra, u to smo se uvjerili protiv Švedske. Prvenstvo je kod nas, kad ćemo im pomoći ako ne sada. Jer, tko zna kad će opet biti. Lako je navijati kad si najjači i nitko ti ništa ne može, treba i onda kad nije tako. A to nam najteže ide. A možda i tu moramo ponuditi publici nešto više od rukometa, neki šou. Nema više Morske vile, možda da Červar uzme mikrofon i otpjeva na kraju utakmice:
„Rastanka se našeg sjećam, jesenje su lile kiše, starom stazom sad prolazim, ali tebe nema više...“.
Bojali smo se da će njegov povratak ispasti podgrijana juha, no Červar zaista pokazuje jako puno energije, viče, skače, lovi suparničke igrače kao nekad. U formi je, ali glumci su se ipak promijenili. Kao i kulisa.
Uz ovakvu cjenu ulaznica neka ih gledaju hrvatine iz vip lože jer oni gledaju besplatno.