Biste li pristali biti olimpijski pobjednik, a zatim umrijeti u 35. godini?, bilo je anketno pitanje u kojem su sudjelovali sportaši uoči OI u Los Angelesu 1984., a koje je aludiralo na korištenje neke vrste dopinga. Rezultati su bili šokantni! Mnogi su tada tvrdili da bi na to pristali. Pa i prvi je dopingirani sportaš Thomas Hicks 1904. godine samovoljno injekcijama unosio strihnin kako bi bio izdržljiviji u maratonima. Bio je spreman na to iako je na utrci zbog otrovne supstancije mogao i umrijeti! Navedeni su primjeri drastični, štoviše, ravni ludosti, gdje su sportaši samovoljno spremni platiti najvišu cijenu za uspjeh, a doping kako ga poznajemo danas mnogi sportaši uzimaju nesvjesno. Jer, stalnim širenjem liste nedopuštenih sredstava pitanje dopinga postao je teren na kojem se mnogi mogu poskliznuti.
Shizofrena situacija
– Došli smo do shizofrene situacije. Na listi sredstava koji se vode kao doping imate čak i neka sredstva koja su se za sportaše kontraproduktivna – kaže Dr. Željko Šućur, nekadašnji liječnik Janice Kostelić te i sam bivši sportaš, višestruki prvak Hrvatske u bodybuildingu.
– Primjerice, uzme li sprinter beta-blokator za srce, on će za njega biti kontraproduktivan. Sportaš će biti sporiji na stazi, a vodit će ga se kao dopingiranog. No, takav će lijek pomoći, recimo, streličaru. Sjećam se slučaja s kapljicama za nos Vicks, zbog kojih je Alain Baxter u Salt Lake Cityju 2002. morao predati brončanu medalju Benjaminu Raichu. Jer, u Europi su te kapljice bile dozvoljene, a u SAD-u su imale sastojak više koji je bio na listi (poslije će Raich vratiti medalju Baxteru, nap. a) – kaže Šućur te nastavlja:
– Ante Kostelić Gips to je najinteligentnije riješio. Na OI nije živio u olimpijskom selu, imali smo vlastitog kuhara, on je sam odlazio u dućan, a ni po kruh mu nije bio problem otići 20 kilometara po snijegu do pekarnice. Janica Kostelić nije uzela čak ni naranču sa stola u javnim prostorima jer je postojala mogućnost da netko injekcijom unese nekakvo nedopušteno sredstvo. Šansa da nešto pronađu bila je nemoguća. Pa sjetite se samo situacije biciklista koji su u Nizozemskoj proglašeni dopingirani jer su jeli meso životinja koje su hranili anabolicima. Teren je vrlo sklizak, a i sportaši i njihovi liječnici trebaju biti izrazito oprezni da ne upadnu u neku zamku – dodaje Šućur.
Niz je naših sportaša na čija je prezimena pala mrlja "dopingiran", a njihove su namjere, pokazalo je vrijeme, bile časne. Marinu Čiliću majka je nenamjerno uzela tablete glukoze u ljekarni koje su bile na zabranjenoj listi. Kasnije je proglašen nevinim. Sandra Perković popila je energetsko piće koje je naručila iz SAD-a, u kojem je bio sastojak s crne liste. Isto je to učinila ne znajući da uzima doping. Nogometaš Dinama Arijan Ademi i dalje čeka odluku o svojoj sudbini nakon što je bio pozitivan na dopinškim testovima nakon Arsenala, u postupku je i naša maratonka Lisa Nemec. Svaki tjedan neko novo ime.
Mirkova čast nije upitna
– Mnogi nastradaju iako su nevini. Sandri to sredstvo ne bi pomoglo da baci disk ni milimetra dalje. Usto, nije fer prema Mirku Filipoviću da prolazi ovo što mu se danas događa. Koliko sam pratio, on nije želio povećati mišićnu masu, želio je ozdraviti. I on je posljednji čije bi časne namjere trebali dovoditi u pitanje. Toliko je promovirao Hrvatsku, tolike je pobjede donio. Sjetite se meča s Fedorom Jemjeljanjenkom, koji je tada proglašen najboljim u slobodnoj borbi svih vremena. I takve situacije ne treba stavljati u isti koš s onim sportašima kojima i na prvi pogled možete vidjeti da im iz ušiju curi doping...
>>Spartanac koji je uspio zadiviti kamikaze, a u Hrvatskoj nema ni potvrdu da je sportaš!
>>I Messi je, baš kao i Mirko, uzimao hormon rasta i narastao 19 cm
ali povukla se s 24 godine.