Mlada hrvatska atletičarka Jana Koščak (17) imala je sjajan debi u seniorskom sedmoboju na Hypomeetingu, prestižnom višebojskom mitingu u austrijskom gradu Goetzisu, koji je dio WA Gold Tour serije. U svom prvom seniorskom sedmoboju Koščak je osvojila deveto mjesto postavivši pritom novi hrvatski seniorski rekord sa 6293 boda, ali i najbolji svjetski rezultat u konkurenciji do 18 godina.
Jana je novi hrvatskim seniorskim rekordom nadmašila svoju stariju sestru Klaru koja je prije dvije godine sakupila 5615 bodova. Primarni cilj u Goetzisu bio joj je norma za ovoljetno Europsko juniorsko prvenstvo u Jeruzalemu, koja je iznosila 5350 bodova, a Jana je i prije zadnje discipline imala 5486 bodova.
U sedam disciplina srušila je čak pet osobnih rekorda. Već je prvog dana postavila četiri nova osobna rekorda i jedan državni juniorski. Sedmoboj je otvorila utrkom na 100 metara prepone u kojoj je istrčala novi državni U18 i U20 rekord u vremenu 13.26 sekundi te s tim rezultatom došla na treće mjesto svih vremena u Hrvatskoj.
U skoku u vis je preskočila je 192 cm što je njezin novi osobni rekord te samo jedan centimetar ispod mlađejuniorskog rekorda Blanke Vlašić. Kuglu je bacila 12.42 m i popravila osobni rekord za 20 cm, a na 200 m je istrčala novi osobni rekord (24.13 sekundi) što je 11 stotinki slabije od mlađejuniorskog rekorda Danijele Grgić.
Nedavno je s Janom Koščak razgovarao naš novinar Damir Mrvec, a mlada hrvatska sportašica otkrila je detalje o sebi. Na primjer, je li sada najpoznatija u školi.
– Daleko od toga. Ima jako puno učenika i učenica u školi koji ne da ne znaju za mene nego ne znaju ni tko je Blanka Vlašić. Dobro, moji u razredu svi znaju, kao i većina profesora.
A kako je sve počelo?
– Moj prvi sport bilo je plivanje. Sestra Klara, koja je trenirala atletiku od drugog razreda osnovne škole, uvukla me u ovaj sport. Osim plivanja u to vrijeme sam trenirala još niz drugih sportova – savate, rukomet i košarku. Svaki sport bih trenirala po mjesec dana i onda odustala. Sve dok nisam došla na trening atletike. Tamo sam upoznala jednu skupinu djevojčica koju je trenirao Nenad Pavliček. Jako mi se sve to dopalo i konačno sam ostala u jednom sportu dulje od mjesec dana. Kada su počeli stizati dobri rezultati, još sam se više zainteresirala. U međuvremenu sam se prebacila u skupinu s kojom i danas treniram. Tu su sestra Klara, Jan Kišak, Roko Farkaš, a trener mi je tata Patrik.
Nedostaju mi izlasci vikendom
Kakav je tata trener, a kakav je tata izvan treninga?
– Nisu to dvije različite osobe, ali ipak je tata kod kuće bolji. Ali dobar je i trener, a to pokazuju i rezultati.
Znači, kod kuće se govori samo o sportu?
– Tako nekako. Ako ne pričamo o atletici, onda pričamo o skijanju, košarci. Mami je to već lagano dosta, premda je i ona bila sportašica. Igrala je rukomet. Voli ona sport, ali ponekad zna zagalamiti za ručkom i reći: Dosta, sad jedemo!
Društvene mreže?
– Koristim, naravno. To je danas potpuno uobičajeno za svakog kvalitetnog sportaša, da preko društvenih mreža ima kontakt sa svojim navijačima. Uz to sam i tinejdžerica pa su društvene mreže nužne za dopisivanje s prijateljima koje ne stignem vidjeti.
Koliko vam nedostaje život prijateljica koje izlaze, zabavljaju se, plešu dok vi trenirate, odlazite na natjecanja?
– Iskreno, nedostaju mi izlasci. Nedavno sam imala prvi slobodni vikend nakon ne znam koliko vremena i odlučila sam izaći s prijateljicama i bilo je predobro.
Što Jana radi izvan atletike?
– Slobodnog vremena je jako malo. Kad ga imam, onda igram košarku ili s obitelji odem do bake i djeda. To nam je kao izlet. Volim biti u prirodi. Navečer gledam serije na Netflixu, obično trilere. Knjige ne volim čitati, samo one koje moram za lektiru.
Je li vam teško uskladiti obaveze sa školom?
– Pa i je. Uglavnom učim po noći jer preko dana ne stignem. Evo, nakon što sam izabrana za najbolju sportašicu Varaždina, požurila sam iz kazališta doma i učila sam kemiju. Da sam upisala sportsku gimnaziju, sigurno bi mi bilo lakše, ovako u Prvoj gimnaziji nema popusta za mene.
Putovanja?
– Još uvijek mi je zabavno putovati, bez obzira na to što se zna dogoditi da putujem svaki vikend. Nije mi zamorno. Volim upoznavati druge kulture, volim kada dođem u neki grad vidjeti i nešto drugo osim dvorane ili stadiona. Da se ne bavim sportom, sve te zemlje sigurno ne bih vidjela. Bilo mi je zanimljivo u Jeruzalemu, kada sam išla posjetiti Isusov grob, Zid plača...
Olimpijske igre?
– Vidim se tamo, definitivno. Možda već u Parizu 2024. godine. Odlazak na Igre san je svakog sportaša, ali ako mi ne uspije otići sljedeće godine, onda svakako planiram odlazak u Los Angeles 2028. godine. Kako je krenula ova sezona, Pariz se ne čini tako daleko.
Za ove koji marljivo rade i donose medalje malo tko zna ali se zato sve zna o panjevima kao Livaja i njemu slični.