Snijeg na prozoru, vatrica u kaminu, pravi alpski ugođaj. S druge strane stola sjedio je Manfred Mölgg, s kojim smo u Alta Badiji dogovorili \"kavu\" kako bi nam ispričao kako funkcionira talijanska varijanta Kostelićevih, brata i sestre koje je kao klince otac zarazio skijanjem, a danas redaju sjajne nastupe u Svjetskom kupu. Smiješak nije skidao iako je na utrci sat vremena prije prilično slabo odvozio...
– Znate, Hrvati su mi izrazito dragi. Kako dolazim s Kronplatza, gdje tisuće vaših sunarodnjaka dolazi na skijanje, navikao sam na vas, a i na svakoj utrci na Sljemenu vraćaju mi tu ljubav, navijaju za mene.
Ovoga puta bili smo na njegovu terenu. Regija Alto Adige poznata je po tome što je dala više od polovice talijanskih olimpijaca koji su nastupali u na ZOI u Vancouveru...
– Ovo je skijaška regija. Rodio sam se u Brunicu, a nekoliko kilometara dalje na Kronplatzu prvi sam put stao na skije. Ovo je jedno od najljepših skijaških područja, i to ne samo u Italiji, nego i na cijelom planetu. Znate, mi kao pučkoškolci u školi imamo skijanje kao predmet. Krećemo na laganim stazama, a onda, tko je bolji, ide na sve strmije. Srećom, ja sam već prije znao sve.
Jeste li naučili skijati sestru Manuelu s obzirom na to da je godinu dana mlađa od vas?
– Nisam, bio sam premlad tada. Tata je \"kriv\" za sve. On nas je vozio na snijeg kad smo imali četiri i tri godine. To nam je bio gušt, zabava. Danas nam je to oboma posao. Radimo – hobi. I baš je gušt.
Slažete li se s tvrdnjom da ste vi \"talijanski\" Ivica i Janica Kostelić?
– Apsolutno! Istina, oni su imali nešto bolje rezultate, ali mi smo njihov talijanski pandan. Ovdje u Italiji primjer smo prave skijaške obitelji. Sestra i ja se natječemo u Svjetskom kupu, brat nam je menadžer.
A otac? Je li i on, poput Gipsa, vaš trener?
– Nije. On je naš najveći navijač, uz mamu je zadužen za odlaske na utrke.
Je li lakše uspjeti kad ste dio obiteljskoj projekta?
– Apsolutno! Lakše je baš sve... Uz mene je u obitelji uvijek netko s kime mogu otvoreno razgovarati, tko me poznaje u dušu, i to bolje od bilo kojeg trenera. Važno mi je i doći kući s natjecanja te sa sestrom ili roditeljima moći otvoreno razgovarati o poslu, imati njihovu podršku u onome što sjajno razumiju. I to bez obzira na to jesmo li Manuela i ja uspješni ili ne. Uvijek smo tu jedni za druge.
U kakvim ste odnosima s Kostelićima?
– Ivica mi je sjajan prijatelj!
Cijeli intervju čitajte u novom broju Maxa!
