Tko je kriv za Boltovu ozljedu – to je bilo glavno pitanje dan nakon što je Jamajka ostala bez plasmana u finalu utrke štafeta 4x100 metara i nakon što je Boltu puknuo mišić pedesetak metara prije cilja.
– Bila je to zadnja utrka večeri, bilo je jako, jako hladno i program je kasnio dobrih dvadeset minuta. Od finala ženske utrke 4x100 metara pa do naše utrke bila je stanka od 40 minuta zbog dva, tri proglašenja. Predugo su nas držali u tunelu za predstavljanje. Mislim da su sve to razlozi zašto je došlo do Boltove ozljede i mislim da je organizator kriv što se ovo dogodilo – rekao je Yohan Blake, koji je trčao u trećoj izmjeni.
Možda se sve ovo ne bi dogodilo da je Bolt vodio više računa o zagrijavanju, a ne o zabavljanju gledatelja.
– Nisam očekivao da će Bolt na ovaj način završiti karijeru. Možda je trebao karijeru završiti nakon Igara u Riju. Ovako je ispalo da je ova sezona za njega bila više nego što je mogao – rekao je Michael Johnson, četverostruki svjetski prvak na 200 i 400 metara.
Na žalost, u Londonu se nije dogodilo trostruko slavlje kao u Berlinu (2009.), Moskvi (2013.) i Pekingu (2015.) kada je Bolt osvajao prva mjesta na 100 i 200 metara i u štafeti 4x100 metara.
Moje druženje s Boltom traje 15 godina. Jedini sam hrvatski novinar koji je uživio gledao sve njegove velike pobjede. Prvi sam se put susreo s Boltom 2002. godine na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Kingstonu. Sjedio sam na tribini u društvu Zorislava Devernaya, liječnika hrvatske reprezentacije. Čekali smo nastup Edisa Elkasevića u finalu bacanja kugle. U jednom trenutku spiker je najavio finale utrke na 200 metara. Među osam atletičara visinom se izdvajao tamnoputi trkač, a kada je na razglasu objavljeno njegovi ime, cijeli je stadion počeo pljeskati i mahati zastavicama. Taj je mladić laganim korakom prvi došao do cilja, a zvao se Usain Bolt.
– Vidiš, taj dečko mogao bi biti veliko ime svjetske atletike. Nisam dugo vidio ovako visokog dečka koji je jako dobro iskoristio svoju visinu i krupne korake – rekao mi je dr. Devernay.
Kao DJ bi više zaradio
Na svečanom zatvaranju vidio sam Bolta u drugačijem izdanju. Prihvatio se miks-pulta i puštao glazbu cijelu noć.
– Bolje da bude DJ Bolt nego atletičar. U muzičkom svijetu zaradit će sigurno puno više novca. Moram priznati da nije loš – rekao je Ivor Tit Jurišić, u to vrijeme hrvatski sprinter.
Na Bolta sam potpuno zaboravio sljedeće tri godine. Nije ga nigdje bilo na velikim natjecanjima, a onda se pojavio na Svjetskom prvenstvu u Helsinkiju 2005. godine. Ugledavši ga na startu utrke na 200 metara, sjetio sam se klinca iz Kingstona. Očekivao sam da će biti barem među prvih pet. Bio je u stazi broj jedan, isticao se visinom i žutim dresom. Dobro je krenuo, a onda je 80 metara prije cilja jednostavno stao i šepajući ušetao u cilj u vremenu 26,27 sekundi.
– Osjetio sam jaku bol u desnoj loži i morao sam doslovce stati da mi ne pukne mišić – rekao je kratko Bolt.
U toj utrci pobijedio je Justin Gatlin, isti Amerikanac koji ga je pobijedio i sada u Londonu, na Boltovu oproštaju od stotke. I dok je Gatlin nakon Helsinkija imao dugačku stanku zbog dopinga, Bolt je krenuo u visine.
– Bolt i ja smo u Kingstonu postali svjetski juniorski prvaci. I nekako smo se u karijeri stalno pratili s medaljama na velikim natjecanjima. U Helsinkiju je bio osmi, a ja nisam ušla u finale visa. Eto, pratili smo se i u lošim situacijama – rekla je Blanka Vlašić, koja je 2005. operirala štitnjaču, ali je ipak došla na Svjetsko prvenstvo.
Dvije godine kasnije u Osaki Blanka osvaja svoje prvo svjetsko zlato, a Bolt prvi put na jednom velikom seniorskom natjecanju osvaja medalju. I to dvije srebrne, u utrci na 200 metara i kao član štafete Jamajke 4x100 metara. U finalu ponovljenog starta na 200 metara pobijedio je Amerikanac Tyson Gay. Nakon utrke zagrlio je Gaya, potapšao ga po glavi i otišao sa staze uz smiješak. Tko bi tada pomislio da će Gay biti posljednji atletičar koji ga je pobijedio na 200 metara do danas.
– U Pekingu, na Igrama 2008. godine, vidjeli smo jednog sasvim novog Bolta. Nikad neću zaboraviti tih 9,69 sekundi na 100 metara. Izgledalo je nestvarno. Posljednjih deset metara kao da je usporio. Prvi je put na cilju izveo svoju kasnije prepoznatljivu pozu munje.
Bio i na Hanžeku
Ovaj rezultat nitko više neće moći nadmašiti. Brže od ovog ne može – govorio je Dean Vojnović, hrvatski rekorder na 100 metara.
Bolt tako nije mislio. Samo nekoliko dana kasnije srušio je još jedan svjetski rekord, ovog puta na 200 metara – 19,30 sekundi.
Nakon Pekinga počela je boltomanija. Gdje god bi se pojavio, izazivao bi histeriju. Svi su ga htjeli dotaknuti, svi su htjeli selfie, autogram. Bilo što. Vrhunac slave dogodio se u Berlinu 2009. godine kada je srušio dva nova svjetska rekorda – trčao je 9,58 na 100 i 19,19 na 200 metara.
– On nije s ovog planeta. Ne, nemoguće je da netko može trčati ovako brzo – rekao je tada Michael Johnson čiji je svjetski rekord iz 1996. godine bio nadmašen za 13 stotinki sekunde.
Kada je bio na vrhu vrhunca, stiglo je prvo pravo razočaranje. Na Svjetskom prvenstvu 2011. u Daeguu. Nakon krivog starta odmah je skinuo dres i bacio ga na stazu jer je znao da diskvalificiran. Bio je ljutit. Na sebe, naravno. Kasnije je na konferenciji za medije rekao kako cijelu sezonu pokušava popraviti izlazak iz startnog broja i kako mu baš to nije uspijevalo. Nakon konferencije za medije prvi smo put razgovarali jedan na jedan. Čitavu je minutu odvojio za mene.
Je li istina da dolazite na miting u Zagreb nakon Svjetskog prvenstva?
– Istina je, dolazim. Bio sam već jednom u Zagrebu i baš mi se sviđa grad – rekao je..
