Rukometašice Hrvatske danas protiv Rusije (18.30 sati) u švedskom Helsingborgu otvaraju Europsko prvenstvo. Naše rukometašice do sada su nastupile na osam europskih i šest svjetskih prvenstava te na jednim Igrama. Na tih 15 velikih natjecanja nisu osvojile nijednu medalju. Za razliku od muške reprezentacije koja je od 1994. do danas na velikim natjecanjima osvojila 13 medalja.
Triput ostali bez sreće
Ženska reprezentacija bila je najbliže medalji na Svjetskim prvenstvima 1997. u Njemačkoj i 2011. godine u Brazilu te na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Sva tri puta ispali smo u četvrtfinalu.
– U sva tri slučaja, kada smo bili najbliže medalji, odlučivao je faktor sreće. Primjerice, 1997. godine ispali smo u četvrtfinalu od Danske koja je u to vrijeme bila dream team ženskog rukometa. One su bile europske, svjetske i olimpijske pobjednice. Još da Dankinje nisu namjerno izgubile u skupini od Makedonije i tako u četvrtfinalu izabrale nas, imali bismo sigurno medalju jer smo u to vrijeme imali izuzetno kvalitetnu reprezentaciju – rekao je Nenad Šoštarić, tadašnji izbornik ženske reprezentacije.
Sredinom devedesetih ženska reprezentacija bila je u vrhu europskog i svjetskog rukometa. U to vrijeme imali smo dva jaka kluba, Podravku i Lokomotivu. Uostalom, Koprivničanke su 1996. godine bile pobjednice Kupa prvakinja.
– U to vrijeme najjače reprezentacije bile su debelo zaštićene od sudačkog lobija. Rusi su sudili Dankinjama, Danci Ruskinjama i tako u krug. Nisi mogao pobijediti nekog superjakog ako nisi taj dan bio 200 posto bolji – istaknuo je Šoštarić.
Od 1997. do 2003. godine ženska reprezentacija nestala je s velikih natjecanja.
– Nismo bili strpljivi. Izbornici su se mijenjali za svako veliko natjecanje. Imali smo dobru generaciju koja je, doduše, gubila s velikom razlikom u prijateljskim utakmicama s najjačima u to vrijeme. Ali to je bio put odrastanja. No, kako je Hrvatska dobila domaćinstvo Svjetskog prvenstva 2003. godine, htjeli smo pod svaku cijenu napraviti dobar rezultat. I napravljena je pogreška kao s rukometašima 2000. godine. U reprezentaciju su se vratile neke starije igračice i ispali smo u prvom krugu – istaknuo je Šoštarić.
Rukometašice nemaju Balića
Slijedile su godine lutanja, sve do 2008. godine kada smo trebali osvojiti medalju na Europskom prvenstvu u Makedoniji. Opet nas je napustila sreća, kao i na SP-u 2011., a posebice na Igrama u Londonu 2012. godine.
– U Londonu je generacija Andree Penezić bila na vrhuncu. I da se Penka, a poslije Tatari, nisu ozlijedile u četvrtfinalnoj utakmici protiv Španjolki, mi bismo danas imali barem jednu žensku medalju – kaže Šoštarić.
Ključni je problem odnos muškog i ženskog sporta.
– Istina, puno se više ulaže i posvećuje pažnje muškom nego ženskom sportu. Tako je i u rukometu. Ženski rukomet nije nikome zanimljiv, medijski je potpuno zapostavljen. Zar nije očigledan primjer što Europsko prvenstvo ne prenosi nijedna hrvatska televizija? Onda nije ni čudo što od 100 djevojčica koje se počnu baviti rukometom ostane njih tek četiri-pet. U muškom rukometu od 100 dječaka ostane barem 80. U muškom rukometu svatko zna za Ivana Balića. U ženskom rukometu imena Petike, Kolege ili Klikovac vjerojatno malo tko zna – zaključio je Šoštarić.
Zenski rukomet se mora opet forsirati uz rijeku dravu.Koprivnica Virovitica Slatina,Nasice i Osijek su tradicijalno leglo zenskog rukometa i naravno muskog.