Defetisti bi rekli da je s posljednjom Janičinom utrkom hrvatsko
skijanje zakoračilo u sivo doba. Katastrofičari bi dodali da će nakon
nekoliko sezona ponovno zavladati era rekreativnog skijanja koja će
trajati sve dok se ne pojavi neki novi fanatični i genijalni otac s
djecom poput Ivice i Janice. Istina je, naše skijaško nebo više nije
onako vedro kao što je bilo dok je dominirala Janica, no sjenu na tlu
manje stvaraju zlokobni oblaci nego Janičini neponovljivi rezultati.
Premda Janicu Kostelić na službenoj stranici Svjetskoga kupa i dalje
vode kao aktivnu, ali ozlijeđenu natjecateljicu, snježna kraljica
nepovratno je otišla iz skijanja. Posljednji put nastupila je 18.
ožujka 2006., kada je pobijedila u veleslalomu, i otada se skijanje u
Hrvatskoj dijeli na ono prije Janice, za vrijeme Janice i poslije nje.
Gips iznad svih
A za njom su ostali mnogi dobri sportaši kakve bismo, paradoksalno,
zacijelo puno više cijenili da Janice nije bilo. Ponajprije je to
njezin brat Ivica za kojega je direktor skijaške reprezentacije Vedran
Pavlek tvrdi: - Ivica ulazi u najzrelije skijaške godine i
uvjeren sam da će osvojiti ili olimpijsku ili svjetsku medalju ili će
ponovno biti slalomski pobjednik Svjetskoga kupa – ističe Pavlek.
Ivica i Ana Jelušić jedini su članovi hrvatske reprezentacije koji su
se nakon Janičina odlaska uspinjali na postolje. Ana je to učinila
jednom (druga na Sljemenu), a Ivica dva puta. Uostalom, Ivica je
bivši svjetski prvak i slalomski pobjednik Svjetskoga kupa i, bude li
zdrav, uvijek će biti nade za nove velike uspjehe.
Ivica je promijenio skije jer je u Salomonu palo zanimanje za
natjecateljsko skijanje. Sada je zadovoljniji, smireniji i uvjereniji
da će skijati bolje. Doduše, i kod Fischerovih skija postoji kvaka. Za
razliku od salomonki koje su bile bolje na ravnim dijelovima i mekšim
stazama, fischerice su bolje na strminama i teškim stazama. Dakle,
Ivica je promjenom izgubio nešto na onim dijelovima staze na kojima je
dominirao, pri čemu je sretna okolnost da je većina muških slalomskih
staza u Svjetskom kupu teška i ledena.
I Ana Jelušić, trenutačno naša najbolja skijašica, ima manjih
tehničkih problema. Više sa svojom konstitucijom nego s performansama
skija. U ženskom Svjetskom kupu staze su nešto lakše, a Ani najviše,
zbog nedostatka kilograma, odnosno mišićne mase, odgovaraju teške,
strme staze.
– Ako dođe prigodna, teška i strma staza, Ana je sposobna pobijediti –
tvrdi Pavlek.
– Ana Jelušić još nije “razlaufana” skijašica. Nika je
talentirana, ali nema sreće sa zdravljem. Obje moraju biti strpljive i
uporne, preživjeti teška vremena. Tko zna, možda će početi pobjeđivati
tek u dobi od 26, 27 godina. Kada je u pitanju upornost, često se
sjetim primjera Marca Büchela iz Lihtenštajna koji je svoj prvi
bod osvojio sa 26 godina, a prvi put pobijedio kada je prešao tridesetu
– kaže Ante Kostelić.
Popularni Gips, valjda najnačitaniji čovjek od svih naših trenera,
institucija je za sebe u hrvatskom sportu. Najtrofejniji je hrvatski
trener svih vremena. Gips ima sedam olimpijskih medalja (šest Janičinih
i jednu Ivičinu), šest naslova svjetskih prvaka (Janica pet, Ivica
jedan), 38 pobjeda u Svjetskom kupu, 59 postolja, 82 plasmana u prvih
deset. Čak i kad biste mu oduzeli Ivičine kolajne, jer u vrijeme
osvajanja službeno nije bio njegov trener, još mu nitko ne bi bio do
ramena.
Ključno je pitanje hoće li se danas 68-godišnji Ante Kostelić baviti
trenerskim poslom kada Ivica završi karijeru. A ta trajektorija trebala
bi završiti 2010. na ZOI u Vancouveru.
– Ne znam hoću li uopće biti trener do 2010. godine. Ako bih i
radio s nekim osim s Janicom i Ivicom, to ne bih činio sa seniorima,
već s djecom.
Ivici smeta povijest
Ante je jednom rekao da ne vjeruje da bi s tuđom djecom napravio isto
što i s vlastitom. Jer, drugi roditelji možda mu ne bi dopustili da
optereti njihovu djecu koliko je svoju. A možda se ni on sam ne bi
usudio učiniti isto.
– Najviše bih volio raditi s djecom između 10 i 12 godina, prije nego
što djevojčice dobiju menstruaciju i prije nego što kod dječaka počne
akceleracija. Tada već dosta ojačaju, vrlo su izdržljivi i vrlo
zahvalni za sportsko oblikovanje, odnosno vježbanje sportske vještine.
U tim godinama djeca ne smiju vježbati intenzivno, već ekstenzivno. Ona
mogu vježbati po šest, sedam sati a da se ne umore. Tada se s njima
mogu napraviti čuda. Sjećam se da sam u Kaprunu, kad su Janica i Ivica
bili tih godina, znao postaviti po 35 vrata koja bi prošli 60 puta. I
to njima ne bi bilo dovoljno, čak i kada ja više ne bih htio.
Janica i Ivica stekli su golemo skijaško znanje i prava je šteta
što nijedno od njih to, vjerojatno, neće pretočiti u korist hrvatskog
skijanja. U to je, barem, uvjeren njihov otac Ante.
– Janica uživa u privatnom životu i trenerski je posao ne zanima.
Ivica je pak zaokupljen poviješću koja mu već sada smeta u skijanju. A
on hoće magistrirati i doktorirati.
Dakle, preostaje nam da se uzdamo u one koje sada imamo i da se nadamo
kako će se pojaviti neki novi vunderkindi. Kad smo Antu Kostelića
upitali ima li neki klinac ili klinka koje prati glas da su
izvanserijski talentirani, otpovrnuo je:
– Ima neki dječarac, mislim da mu je 11 godina, nadimak mu je Vanilija
(Eli Kolega, op.p.). Sreća je da se njegova majka odlučila potpuno
njemu posvetiti, čak je i stekla austrijsku učiteljsku licenciju, pa
šest mjeseci godišnje žive i treniraju u Innerkremsu.
Zapazio je trener svih trenera još nekoga:
- Uočio sam i jednog vrlo disponiranog dečka, ima oko 15-ak
godina, Brigović se zove, s Grobnika je. Koordiniran je,
izbalansiran, no pred njim je neizvjestan put. Jer, skijanje
je težak sport za mlade ljude i taj dečko mora biti spreman da
idućih osam godina bude nula. Natko Zrničić-Dim sada je “nobody”, a
može jednog dana biti svjetski prvak u brzim disciplinama.
Na Janičinim zasadama
Mi smo pak čuli i za neku klinku iz Splita, Vanilijinu vršnjakinju,
Andreja Komšić joj je ime. No, to su djeca u cicibanskoj dobi. Ona još
nisu članovi ni dječje reprezentacije i pitanje je što će biti s njima
za sedam, osam godina.
O tome koliko je danas lakše biti ambiciozni
roditelj u skijanju, pričao nam je Nikin otac Reno Fleiss.
– Ja sam u Niku do 1999. samostalno ulagao. Kada je Janica počela
nizati rezultate, došli su sponzori i stvoren je novac koji je omogućio
da Savez ulaganja u sportski razvoj nadarenih preuzme na sebe i tako
rastereti nas roditelje. Sadašnji i budući naraštaji žive na onome što
je stvorila Janica, a Pavlek je na osnovi toga organizaciju Saveza
doveo do savršenstva.
U tom ustroju, od kojega je možda samo onaj nogometni bolji, svoju
priliku za uzlet traže momci i djevojke koji nikad ne bi izašli na
površinu da se Kostelići nisu smrzavali i čeličili spavajući i pod
vedrim nebom.
Natko Zrnčić-Dim (brze discipline) i Dalibor Šamšal (slalom) imaju
najviše izgleda da se domognu visokog društva, ali možda tek u zrelim
20-im. Za Sofiju Novoselić (17) Pavlek kaže da je jedna od
najperspektivnijih juniorki na svijetu, a 16-godišnja Tea Palić morat
će se dokazivati na FIS-ovim utrkama.
Dakako, njihove će karijere uvelike ovisiti o tome koliko Savez bude
financijski izdržao. I zato su nužni Ivičini, Anini i Nikini visoki
dometi. Da im sponzori ne okrenu leđa u ovom teškom razdoblju
nastupanja pod sjenom legende o Janici.
HRVATSKO SKIJANJE
