Robert Špehar (54), jedan od najvećih nogometaša koje je iznjedrio NK Osijek, na svojim igračkim vrhuncima bio je igrač Monaca, od 1997. do 1999. godine. U Monaco je došao iz Club Bruggea u tada rekordnom transferu belgijskog nogometa, 16 milijuna tadašnjih njemačkih maraka.
Špehar se u razgovoru za Večernji list prisjetio tog razdoblja, možda i najsretnijega u karijeri.
– Bio sam 1995. prvi strijelac hrvatske, potom 1997. godine i belgijske lige, a imao sam utjecajnoga menadžera Luciana D'Onofrija. Monaco je tada bio prodao Brazilca Sonnyja Andersona u Barcelonu, pa su ostali na trojici napadača, Henryju, Trezeguetu i Ikpebi. Kako nisu u sezonu startali baš najbolje, a igrali su u četiri natjecanja, imali su hitnu potrebu za još jednim napadačem. Club Brugge je u tom trenutku jako dobro iskoristio tu situaciju i ostvario jedan od najvećih transfera u Europi – počeo je svoju priču Špehar pa nastavio:
– Henry i Trezeguet bili su 20-godišnjaci, ali već A reprezentativci Francuske, s kojom će sljedeće godine postati svjetski prvaci. Henry je bio lagan, brzonog, lepršav, prodoran, okomit, a Trezeguet stroj za golove, klasični golgeter, čudo od igrača. Znali smo ostajati nas trojica nakon treninga, zajedno s vratarom Barthezom, pa se natjecati u izvođenju slobodnih udaraca, u volejima... Među nama je vladao međusobni respekt jer i ja sam bio reprezentativac te u to vrijeme i najskuplji igrač Monaca. Imali smo sjajnu momčad; Jean Tigana bio je trener, branio je Fabien Barthez, igrao je Ludovic Giuly... bila je to jedna od najjačih Monacovih momčadi ikada. Meni je naravno bila čast što sam u tom klubu proveo dvije godine.
Gol protiv Juventusa
Koja vam je najljepša uspomena iz Monaca?
– Najznačajniji domet bio nam je plasman u polufinale Lige prvaka, kada sam na domaćem terenu zabio gol za pobjedu nad Juventusom 3:2 (prva je bila 4:1 za Juve, nap. a.). To mi je baš lijepa uspomena iako smo bili eliminirani. Tom zgodom princ Albert došao je u svlačionicu, čestitao nam, kazao nam je kako je ova pobjeda vrijedna kao da smo ušli u finale – kaže Špehar.
VEZANI ČLANCI:
Prisjeća se i posebnoga odnosa s princom Albertom.
– Kada sam 1999. odlazio iz Monaca u Veronu, princ Albert pozvao me na kavu! Zazvonio mi je telefon, čovjek se predstavio kao princ od Monaca, mislio sam da me netko od prijatelja zafrkava. A bio je to zaista princ Albert! Dogovorili smo sastanak u jednom restoranu, došao je svojim autom, bez tjelohranitelja, našli smo se u večernjim satima. Na oproštaju mi je zahvalio i kazao mi kako su mi vrata Monaca uvijek otvorena. Vjerujem da je takav prinčev postupak uobičajen kada su u pitanju odlasci nekih zaslužnih igrača – ističe Špehar te ima potrebu dodati:
– U cijeloj priči o velikom Monacu, klubu koji je oduvijek sudionik Lige prvaka i u vrhu francuske lige, ključni "igrač" je princ Albert, koji obožava nogomet. Kad god je mogao, dolazio je u našu svlačionicu, bez obzira na to koja je utakmica u pitanju, kako bi nam dao podršku. Kada odjeneš dres Monaca – a često se događalo da i nije pun stadion – i kada vidiš princa Alberta u loži s Monacovim šalom kako navija, tada imaš još veći respekt i još veći motiv. Tada ne razmišljaš koliki imaš ugovor, nego samo kako ćeš tom klubu, tom čovjeku, uzvratiti što ti je omogućeno da igraš u nogometnom raju.
Gdje ste živjeli u Monte Carlu, s kim ste se najviše družili?
– U skladu s mojim ugovorom i statusom u klubu, dali su mi penthouse, supruga Božica, sin Dino i kći Sara bili su sa mnom. Najbliskiji sam bio sa suigračem Muhamedom Konjićem, s kojim sam igrao u Zagrebu, te sa Škotom Johnom Collinsom i Portugalcem Costinhom. Gotovo svi moji suigrači bili su reprezentativci svojih zemalja, velika nogometna imena, a što su veće zvijezde i što su imali veće ugovore, oni su – suprotno razmišljanjima mnogih – jednostavniji, normalniji, pristupačniji. Na primjer, supruga i ja često smo se družili s Fabienom Barthezom, koji je u to vrijeme bio u vezi s Lindom Evangelistom. Mi smo se uvijek dotjerivali, nastojali smo se lijepo odjenuti za te izlaske, a oni su znali doći u trapericama, tenisicama, običnim majicama – jednostavni, normalni, nepretenciozni. Inače, nogometaši Monaca u Monte Carlu imaju status najvećih celebrityja, njima su vrata svih diskoteka, kasina, restorana uvijek otvorena – bez obzira na to kolika je gužva, nogometaš Monaca uvijek dobiva svoje mjesto za stolom.
Gledali ste u subotu utakmicu francuskog prvenstva Monaco – Montpellier 2:1. Monaco je u sedam utakmica sezone neporažen, izjednačen na vrhu ljestvice s PSG-om.
– Ta momčad nije sastavljena od planetarno poznatih imena, ali na svakoj poziciji imaju igrača koji ima vrijednost od 10 do 25 milijuna eura. Kompaktni su, tehnički izvanredni, imaju dosta tamnoputih igrača, što znači da su i brzi, eksplozivni, agresivni. U utakmici s Montpellierom bili su u rezultatskom zaostatku, ali ni u jednom trenutku nisu gubili glave. Nije bilo preskakanja igre, bili su smireni i strpljivi – primjećuje Špehar.
Prava su momčad
Kako gledate na Dinamove izglede u srijedu?
– Možda bi za Dinamo u ovom trenutku bilo prihvatljivije da igra protiv neke momčadi koja ima tri velike zvijezde koje možda međusobno ne razgovaraju, pa im atmosfera u momčadi možda nije sjajna te ih se može kazniti. A ovi u Monacu su baš prava momčad, to su igrači koji su željni velikoga transfera, u još veće klubove – što znači da su izuzetno motivirani i željni. I neće Dinamu prići s devizom "lako ćemo". U njihovu mentalnom sklopu to ne postoji.
VEZANI ČLANCI:
Pa ipak, Montpellier se držao do osme minute nadoknade, dakle može ih se iznenaditi?
– Da, vidjeli smo kako ih je Montpellier mogao pobijediti. Nisu oni izvanzemaljci. No u toj utakmici u Dinamovu lancu ni jedna karika ne smije biti loša, svih 11 igrača mora gorjeti na terenu, dati svoj maksimum da se sve uklopi u cjelinu, koja će, vođena bučnim navijačima, biti spremna izvesti i nešto što katkad izgleda nemoguće. Dinamu je dobro došla pobjeda nad Lokomotivom, u smislu samopouzdanja, ali to je danas pretposljednja Lokomotiva. Stoga Dinamo mora ući u utakmicu kao da igra protiv jedne od najjačih europskih momčadi, što Monaco i jest – zaključio je Robert Špehar, koji je u bogatoj igračkoj karijeri živio u belgijskim gradovima Bruggeu i Liegeu, zatim u Monte Carlu, Veroni, Lisabonu, Istanbulu i Nikoziji te, naravno, u Osijeku i Zagrebu.
