Umjesto suhoparnih izvještaja sa svečane Skupštine Hajduka u povodu proslave 106. rođendana, na koju nisu došli veterani i legende kluba, koji samo žele bolji status i bolji Hajduk, umjesto čestitki što ih igrači i navijači šalju sa svih strana svijeta izdvojili smo priču Domagoja Karduma, navijača “bijelih” rođenog 1995. godine. Mladićev rad izabran je na natječaju što ga je organizirao Dalmatinski portal. Kardum, koji je kao nagradu dobio dres Marija Pašalića, koji radi u pekari u trećoj smjeni i na posao se svaki dan vozi četrdesetak kilometara, iz dubine duše opisao je ljubav prema Hajduku. Evo njegove priče:
“Ćaća me u svit u kojem se umisto oko Sunca sve vrti oko Hajduka uputija dosta rano, pa se zapravo i ne sićam svoje prve utakmice. Rođen sam ‘95. tako da su mi prve poljudske uspomene dolasci nekog Pomorca i Marsonije, a gostujuće Šibenik, Zadar i Vukovar s oko pet godina. Stari me nije tija vodit na derbije, uvik je govorija da dite nema šta radit na velikim utakmicama, da ću svatit jednog dana sve. Koje je to iščekivanje bilo s materom u kući, koji plač nakon gola Silvija Marića za 0:1 Dinama na Poljudu i koje veselje, trčanje po kući i oko kuće nakon naših golova za preokret (na kraju je završilo 4:1). Bilo je tu još plača, dovoljno je reći Roma, ali i slavlja."
"Najviše pamtim one dvi pobjede protiv Varteksa u zadnja dva kola za dvije uzastopne titule. Ma ipak, kad malo vratim film unazad, sad mi se pari da je ta ljubav bila nekako falša. Ne prema klubu, nego prema trofejima i titulama, ljubav kakvu današnja dica imaju prema Realu ili Barci. Zbog toga šta su u vrhu, to je dici napeto pa je bilo i meni. Pravu ljubav, prema klubu, prema Hajduku, mislim da sam osjetija u predzadnjem kolu sezone ‘06./’07. Bili smo zacimentirani na drugoj poziciji, nismo mogli ni gori ni doli, 20 bodova iza prvog Dinama, a dolazila je slabašna Rijeka koja je plovila sredinom ljestvice. Po svemu beznačajna utakmica, ali meni je zauvik ostala u sićanju. Završilo je 2:2, golčinu za remi u zadnjoj minuti je da Niko Peraić. No, nije me pogodilo ništa na terenu, već ono šta se zapivalo na tribinama…"
“Ako ne postaneš novi prvak ti…!” Na toj utakmici sam svatija šta je zapravo ljubav, šta znači volit svoj klub. Svi plaču u tragičnim porazima, svi se vesele u trofejnim danima. U vrimenima kad vlada sivilo, kad nemoš ni gori ni doli, malo nas je tu. A ja sam tada svatija da se brod (čitaj: tribina) ne smi napuštat nikad, da smo mu uvik isto potribni. Ma još i potribniji u sivim danima. Tako sam vrimenom svatija i da je od tih titula, kojima sam se toliko veselija, važniji čist obraz."
"Svatija sam da najslavniji dani naše povijesti nisu samo titule, već naše ‘ne’ Mussoliniju da postanemo talijanski klub i Titu da postanemo vojni klub, te naše ‘da’ uvođenju Kodeksa, da su zlatnim slovima u povijest upisani i navijački podvizi poput prosvjeda na Rivi i isprid Banovine. Junaštvo, poštenje, prkos moćnome, zaštita slabome. Svatija sam da su ti kriteriji zapisani prije 106 godina najbitniji zakon u funkcioniranju kluba, iako je držeći se njega u ‘paralelnom svemiru’ kakav je hrvatska močvara teško i gotovo nemoguće doć do prvog mista. Ali svakoj sili dođe kraj pa će tako i toj. Zato ne napuštajmo naš ‘brod’.”
Zato je Hajduk predstavljao reprezentaciju NOVJ (narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije) kojoj je na čelu bio Tito! Kad je zločinac umro, Poljudom je tekao potok, rijeka suza. Na mjestima gdje su stajali Vujovići još je mokro!